Ako vam se prijateljica na jutarnjoj subotnjoj kavi požali kako više nema poštenih kulturnih rubrika po dnevnim novinama te kako više nitko ne piše o knjigama i književnosti, odvedite je do prvog kioska i kupite joj Cosmo.
Ako vam je prava prijateljica na njezinom će se licu pojaviti šok i nevjerica, a ako se ne pojavi, znajte da čita Cosmo iako vam to nikad nije priznala. Kako mi iz redakcije booksa.hr ne stignemo čitati Cosmo, moramo priznati da smo ostali zakinuti za jednu vrlo važnu informaciju.
Naime, Cosmo je pravi književni časopis koji, ako ne izborom tema, onda brojem književnih suradnika opasno konkurira Fantomu slobode, Temi ili Zarezu.
Evo za početak, jedna od urednica je Rujana Jeger. Rujana Jegar iza sebe ima dvije knjige, roman Darkroom i dvije zbirke kolumni Posve osobno i Opjednuta, a ima i mamu Slavenku Drakulić. Onda slijede novinari/suradnici, abecednim redom: Vlado Bulić, Igor Kokoruš, Simo Mraović, Zrinka Pavlić, Milana Vuković-Runjić,.. U zadnjem je broju i Julijana Matanović, iako ne stoji u popisu suradnika, i Dalibor Šimpraga, doduše samo isječak iz njegove Anastasije. A objavljen je i intervju s Ivanom Hercogom, urednikom časopisa 'Poezija', koji između ostalog odgovara na pitanje: "Kakvim ti se čini stanje izdavaštva u Hrvatskoj i koja je tvoja dijagnoza u vezi s njim?"
Cosmo je tematski književni časopis koji se prije svega bavi pitanjima muško-ženskih odnosa (za primjer navedimo par naslova iz posljednjeg broja: Dokad ću jedino JA biti SOLO, Srce u zoni sumraka, Volim te! Na što padamo u 20-tima, 30-tima, Kosa koja zavodi, Sexpresso, Približite se jedno drugome, Cure, dajte im da nose hlače, Kondomi u igrama i užicima bez granica itd. itd.). Uz ovo pitanje bavi se i pitanjem ljubavi (bez smrti) te svi navedeni književnici pišu na tu zadanu temu. Ako njima pribrojimo one koji su nedavno gostovali u Hrvatskom društvu pisaca na tribini o 'Novom muškom pismu', dakle Ivicu Prtenjaču (Dobro je, lijepo je), Krešimira Pintarića (Ljubav je sve), Delimira Rešickog (10 pripovijesti o nemogućim ljubavima) i (odsutnog, ali pozvanog) Romana Simića Bodrožića (U što se zaljubljujemo) koji svi redom, kako vidimo, u svojim knjigama tematiziraju ljubav, i to na jedan senzibilan i sentimentalan način, shvatit ćemo zašto je Shakespeareova drama Romeo i Julija klasik. Tema ljubavi jednostavno je bezvremenska i neuništiva (iako je Shakespeare u ljubav upleo i smrt). U Cosmu to znaju i zato oni imaju sve ove pisce/suradnike. Ili ipak postoji neki drugi razlog?
