Kako si uspio pročitati sve pristigle rukopise, njih ukupno 98? Jesi li odradio tečaj brzog čitanja? Kako se ostali članovi žirija nose s ovim zadatkom?
Svi smo se toliko silom prilika izvještili u brzom čitanju da bismo i sami mogli održavati tečajeve.
S obzirom na ovako velik broj pristiglih rukopisa, što misliš koliko napisanih romana ostane godišnje po ladicama stolova?
Vrlo je široka paleta romana koji se nude, što se ovog natječaja tiče, a sudeći po kvaliteti nekih od njih, odnosno o vrlo niskoj razini kvalitete, ne vjerujem da ih puno ostane po ladicama. Svake godine na natječaj pristigne oko 100 rukopisa. Možda jedino prve godine to nije bio slučaj.
Kakav je omjer dobrih i loših tekstova?
Kao što je za očekivati ima dosta romana koji nisu jednoznačno loši, no, u njima postoje neke temeljne pogreške koje im onemogućuju da uđu u uži izbor. U 10% pristiglih rukopisa te bi se pogreške urednički mogle dotjerati, dok je 20% toliko loše da ih se ne da čitati, jer radi se o stvarno diletantskim radovima. Ostali imaju dobrih dijelova, ponekad i izvrsnih (na primjer, izvrsnih scena), ali su uklopljeni u kontekst koji jednostavno ne prolazi.
Jesi li možda prepoznao rukopis nekog od svojih polaznika Radionice kreativnog pisanja ili nekog od kolega pisaca?
Moje se prepoznavanje rukopisa dosad pokazalo kao potpuno pogrešno. Kad pročitam neki dio teksta automatski me asocira na nekog, u trenutku čak budem siguran, ali poslije više ne. Prve je godine prepoznavanje bilo moguće, kad je u igri bio Josip Mlakić. I Koščec je bio prepoznatljiv. Bez obzira na prepoznavanje, o svakom romanu imam ideju tko ga je napisao.
Kako stoje stvari s muško/ženskim pismom?
Muško-žensko se apsolutno može prepoznati. Ženski su rukopisi otvoreno ženski. Muškarcu bi bila potrebna poprilična vještina da podvali jedan takav rukopis. Ako su zamjerili Nicku Hornbyju…
Kako stoje stvari s temama, žanrovima,… Nazire li se na obzoru neka 'nova' domaća knjiženost?
Ono što mogu reći, gledano na ukupni broj pristiglih rukopisa, bilo je dosta ženskih romana, tri čak vrlo zanimljiva, u kojima se pokušava ispričati više ženskih priča. Imamo na primjer tri generacije - kći, majku i baku i širi kontekst u koji su njihove priče smještene. Dakle, žene u raznim situacijama i u drugačijem vremenu. Za razliku od prošlih godine, ove godine fantasy nije toliko zastupljen. Došlo je i nešto žanrovske proze, recimo jedan korektno žanrovski napisan western roman od 400 kartica, ali ne znaš što bi s njim.
Imaš li svog favorita?
U svakom od šest izabranih rukopisa pronalazim nešto što mi se jako sviđa i greške koje bih kao mogući urednik želio otkloniti. Jasno da imam favorita, međutim ove godine čini mi se da će biti dosta tijesno.
Koga bi izdvojio kao najboljeg od svih prijašnjih pobjednika?
Mlakića, apsolutno.
U igri su, da ponovimo: Nula Nemo, Slučajni bestijarij, Koji film sad vrtiš u glavi?, Možda sutra, Blockbuster i Broker, a koga će odabrati žiri u sastavu Miljenko Jergović (predsjednik), Zoran Ferić, Julijana Matanović, Strahimir Primorac i Nenad Rizvanović vidjet ćemo sutra.
Razgovarala Vanja Pavlović
Čak i ako ne znamo ništa o autoru, niti smo svjesni popularnosti žanra autofikcije, ton romana 'Hotel Wartburg' Zorana Žmirića pokazuje da se svaki detalj koji se u njemu iznosi shvaća kao apsolutno sudbonosan, a to je dobar znak da je autor duboko upleten u priču.
