Nakon višemjesečnog zatišja, gotovo da bi se moglo reći (svojevoljnog) književnog medijskog egzila, početak ove jeseni doveo je jednog od ponajboljih hrvatskih i bosanskih pisaca Miljenka Jergovića, barem nakratko, opet u središte literarne pozornosti: početkom mjeseca osvojio je regionalnu nagradu 'Meša Selimović', prvo pravo javno priznanje za svoj izvrstan prošlogodišnji roman Ruta Tannenbaum, a netom prije toga u Sarajevu mu je predstavljena i najnovija knjiga, 'on the road novela' Freelander.
Kao što je to Jergović i najavio proljetos u intervjuu sarajevskim BH Danima, Freelander je objavljen (samo) u Bosni i Hercegovini i neće biti njegova hrvatskog izdanja, te se još uvijek ne može kupiti niti u jednoj zagrebačkoj knjižari. Tiskan je u prvom kolu biblioteke novoosnovane izdavačke kuće Ajfelov most koju je pokrenuo Semezdin Mehmedinović, sarajevski pisac s washingtonskom adresom, zajedno s romanima Postajući Abigail Chrisa Abanija i Tranzit, kometa, pomračenje Muharema Bazdulja te novelom Sitt Marie-Rose Etel Adnan i knjigom izabranih tekstova Kenta Johnsona Lirska poezija nakon Auschwitza.
Iako on sam o tomu više ne želi javno govoriti, na Jergovićevu odluku da nakon punih 15 godina prvo izdanje neke svoje knjige tiska u Sarajevu zasigurno je utjecala i prošlogodišnja polemika što ju je tada 40-godišnji pisac vodio s dijelom hrvatske, točnije zagrebačke kulturne scene. Upravo nagrađena Ruta Tannenbaum bila je u jednu ruku kolateralna žrtva, a u drugu uzrok te polemike, započete povodom prošlogodišnjeg dolaska francuskog pisca Michela Houellebecqa u Hrvatsku, te nastavljene najprije prijeporima oko Rutine (ne)autentičnosti a potom i ovogodišnjim naglim izbijanjem i (još naglijim suzbijanjem) 'slučaja Leksikografski zavod 'M. Krleža''.
Iako je, dakle, sve rezultiralo Jergovićevim istupanjem iz Hrvatskog društva pisaca, razlazom s dugogodišnjim zagrebačkim nakladnikom Durieuxom te povlačenjem iz ovdašnjeg književno-estradnog života, razlozi za tiskanje Freelandera u BiH nikako nisu samo izvanknjiževni. Naime, glavni (anti)junak te dvjestostranične novele, koju se mirne duše može zvati i romanom, sarajevski je Hrvat koji se, nakon što je veći dio svoga života proveo u Zagrebu, vraća u rodni grad. Priča počinje u Zagrebu, a završava u Sarajevu; međutim, njezin značajan dio događa se na putovanju između ta dva grada, u bespućima bosanske (sjeverne) unutrašnjosti, kao i u bespućima sjećanja profesora povijesti Karla Aduma.
Freelander, koji nosi ime modela automobila Land Rover, druga je u najavljenom nizu Jergovićevih knjiga 'o ljudima i autima', započetom prije četiri godine Buickom Riverom. I u ovoj knjizi, kao i u Buicku, automobil nije samo sredstvo ubrzanog transportiranja nego i štošta drugo: predmet obožavanja i postvarivanja želja i mogućnosti (iz prošlosti), svojevrsno suvremeno (individualističko) Zlatno tele, emocionalna štaka i drugi dom - freudovci bi rekli pokušaj povratka u majčinu utrobu...
No, između Hasana Hujdura iz Buicka i Freelandera Karla Aduma postoji bitna razlika: ovaj potonji nema ispred sebe nikakvoga drugog čovjeka (V/vuka) s kojim bi se morao suočiti, ostavljen je samome sebi i duhovima vlastite prošlosti. (Dodatni problem Karlu Adumu stvara i to što se zapravo ne vozi nikakvim Freelanderom, koji mu se smiješi kad je za to već (pre)kasno, nego Bosnom luta Volvom iz 1975. godine.)
Kao i uvijek kod Jergovića, jasno strukturirana priča samo je vrh mnoštva simboličkih slojeva koji će zasigurno biti iščitavani na sasvim suprotne načine, čak i više nego što je to bio slučaj s Rutom Tannenbaum. Ekstremnim (javnim?) reakcijama svakako će pridonijeti i činjenica da je u Freelanderu koncentrirana najveća doza ogorčenosti i prezira prema nacionalizmima i zatucanosti, kao i prema malograđanštini i provincijalizmu 'metropola' koju je Jergović do sad utkao u neku svoju knjigu.
Paradigmatski primjer za to svakako je dio u kojemu vlasnik piratskih CDa iz 'Republike Srpske' glavnom junaku pokušava prodati Thompsonovu zloglasnu izvedbu još ozloglašenije ustaške pjesme 'Jasenovac i Gradiška Stara'.
S druge strane, Freelander je i knjiga s najviše čistih jergovićevskih, izravnih (crno)humornih pasaža koji u prvi mah djeluju kao da provaljuju niotkud i narušavaju pretpostavljeni narativni tijek (dio o štruklama, na primjer), no koji daju naslutiti kako su naizgled posvemašnja rezignacija i beznadnost samo prividni. U kojoj se mjeri autor izložio u svojoj poslednjoj knjizi možda ponajbolje govori podatak da je imao potrebu jasno se odijeliti od Karla Aduma te čak dva puta u priču uvesti (sporedni) lik - samoga sebe.
U odnosu na prethodni, minuciozno dorađeni, filigranski roman o kolektivnoj povijesti i podsvijesti, Freelander je, dakle, puno više osobna ispovijest, podjednako obilježena i jergovićev(sk)im pripovjedačkim majstorstvom i 'putujućom' logikom koja je čini znatno iracionalnijim, fluidnijim i otvorenijim djelom. Budući da se prema Buicku Riveri upravo završava istoimeni film, što bi se lako moglo dogoditi i njegovu 'nastavku', možda se to može reći i ovako: Freelander je nešto kao Wendersov filmski klasik Paris, Texas, ali bez prave ljubavne priče (osim ako ne vjerujete da je 'najpravija' ljubavna priča, od koje sve i počinje - ona između majke/domovine i sina).
Vesna Laušić