Odgovor Josipa Mlakića na kritiku svoje knjige

Kritika knjige Ljudi koji su sadili drveće objavljena je 22.8.2011. i možete je pročitati na ovom linku.

***
 

O svijetlim mrljama, maglama i dimu (komandant Marcos sa zagrebačke špice)

Da je pažljivo pročitao uvod u moj roman Ljudi koji su sadili drveće Božidar Pavlović (u daljnjem tekstu MV – moralna vertikala) shvatio bi u startu neke stvari: neimenovani grad iz mog romana smješten je u BiH, a ne u Hrvatskoj. Nemam namjeru pisati o kritici romana, ako se to može nazvati tako, nego ukazati na nešto drugo. Da je MV napisao, bez ikakvih argumenata, da je moj roman smeće, ne bih reagirao. Međutim, imputirati autoru zbog likova nacionalizam (desno-nacionalni tsunami) i proglasiti ga haaškim fanom nema veze s književnom kritikom. A sve to zbog aktualnih estradno-političkih prilika u Hrvatskoj, koje me, uzgred, ne interesiraju, kao ni bilo koja druga estrada, pa ni ona književna. Po kojim vremensko-prostornim koordinatama su se trebali kretati moji likovi da ispune MV-ova očekivanja? Jesu li trebali odlaziti iz ratne BiH u Hrvatsku i tamo paliti i klati? I po kojoj je to suludoj logici empatija prema vlastitim likovima grijeh?

Na koji način je malograđanska Hrvatska zamagljivala stvarnost, šminkajući vlastiti nacionalizam, bez obzira kakvu etiketu zalijepila na vlastito čelo? MV ne shvaća jedno: sistem ratom spojenih posuda na relaciji Zagreb-Hrvati iz BiH više ne funkcionira. I nije stvoren niti prekinut zbog nas u BiH, niti našom voljom, nego isključivo za potrebe nacionalističkih elita u Hrvatskoj i njihovih lijevo-desnih filijalica, bacača magle. Oni su morali paziti jedino pri biranju meta. Na koji način su malograđanski nacionalsocijalisti birali svoje mete? Vrlo jednostavno: za sve su krivi drugi, Hercegovci na primjer, odnosno Bosanci i Hercegovci. Pojam Hercegovac iz tih nacionalsocijalističkih pisanija obuhvaćao je, naime, sve Hrvate iz BiH. Zbog čega sve ovo? Mantra heroji, a ne zločinci nije nastala u BiH, niti je ovdje u značajnijoj mjeri pustila korijene, a niti je bitnije obilježila prethodno desetljeće. Razlog je jednostavan: imamo previše vlastitih problema, žestoko smo se o sebi zabavili, a da bismo imali vremena živjeti tuđe živote. Da se zna! U MV-ovoj dvopapkarskoj interpretaciji to znači: naši su heroji, a oni su zločinci, odnosno o našima možemo šutjeti, a o njihovima ne smijemo. Slična amnestiranja naših, a na račun njihovih nije usamljen slučaj, nego gotovo pravilo, mantra kojom je malograđanska nacionalistička Hrvatska čistila vlasiti odraz u zrcalu. To u stvari i jeste to: skidanje blata sa zrcala. Odraz u njemu ne možete očistiti na ovaj način. Ako vam je to i cilj? MV, ponavljam, ne shvaća da sistem spojenih posuda više ne vrijedi, i da je slična nacionalsocijalistička pucačina na relaciji Zagreb-prljavi Bosanci i Hercegovci demode. MV živi devedesete. Zašto? Želi naknadnom pameću postati moralna vertikala, komandant Marcos sa zagrebačke špice. Zašto danas? Zato što deset-petnaest godina ranije, valjda, nije bio spreman platiti cijenu moralne i ljudske nepotkupivosti. Stvari su se promijenile. Tada se moralna nepotkupivost naplaćivala bejzbolskim palicama ili vojničkim remenima, a zakašnjela moralna vertikalnost, da ne kažem erekcija, još je i sponozorirana.

Ukratko: MV-ovi izvoze vlastito nacionalističko smeće tako što ga nabacuju na druge, a onda im se rugaju kako su prljavi (i kako besplatno pišaju u naše prelijepo more), ne shvaćajući da su ovi prljavi od smeća koje su oni nabacali na njih. Ili ipak shvaćaju?

Sada nešto o banalnosti: kakav zvuk stvara voda koja teče? Žubori ili klokoće. Ako neki pisac to napiše onda on navodi puku činjenicu. Što radi vjetar u antologijskoj pjesmi Viktora Vide? Nećete vjerovati - šumi. (Možda sam odabrao pogrešnog pisca: Vida je, ono, bio ustaša? Ipak nisam: njemu MV, možda, može oprostiti, naći neko opravdanje za njega, jer, pobogu, on je naš, ustaša, ali naš. Ili ipak nije: što s Kotoranima? Nije, eto, Bosanac i Hercegovac, pa možda i prođe. I ne piša u naše more.) Navoditi rečenicu Vjetar je šumio u krošnjama drveća kao primjer banalnosti ili stilske nesavršenosti romana od preko 80.000 riječi može samo ignorant. Eventualno, ona može biti banalna u pjesmi od pet-šest stihova, ali ne nužno. Teško je to objasniti likovima poput MV-a. Ali, ipak ću pokušati: književnost je između ostalog jedinstvo riječi, slike i zvuka. Kojem elementu od ova tri pripada moja rečenica? Bila bi eventualno banalna ukoliko se radi o riječi. Međutim, vjetar naprosto šumi. Šum je zvuk, a ne stilska figura. I tko to ne može shvatiti, teško može shvatiti bilo što drugo. Kad smo kod banalnosti: što će upućenom, načitanom kritičaru prvo pasti na pamet pri spomenu Biblije, propovjednika, ludila? Postoji li tu Pavlovljev refleks? Nešto na što slični sline? Naravno: Nick Cave. Tako, MV mora objaviti, urbi et orbi, da poznaje opus Nicka Cave iz vremena prije Kilye Minough. 

O kome, zapravo, govori kritika mog romana? O MV-u. Roman je samo sredstvo da bi pričao o sebi, i toplo se preporučio. Ako su u bilo čemu vješti, ignoranti tipa MV-a vješti su u prestrojavanju. Njihov život je autocesta s dvije trake: lijeva i desna, a prestrojavanje iz jedne u drugu ne da nije dozvoljeno nego je i poželjno. 
      
I Još nešto: MV piše o bogato sponzoriranoj regionalnoj književnoj nagradi u čiji je uži izbor ove godine uvršten moj roman. Uzgred, zvuči li pomalo banalno taj izraz: bogato sponzorirana književna nagrada? Međutim, ovdje primarni problem nije banalnost, nego laž. Sponzorirane književne nagrade su nagrada Jutarnjeg lista ili T-Com-ova nagrada. (Nemam ja ništa protiv sponzoriranih književnih nagrada: Ivanova livada, Ivanova trava. Naime, moja djela su bila u užem izboru i ovih nagrada.) Nagrada Meša Selimović, jer o njoj je riječ, financira se iz proračuna grada Tuzle. E, sad: je li problem što jedan grad iz BiH svojim novcem financira književnu nagradu nazvanu po svom slavnom sugrađaninu, a ne Thopmsonove koncerte? Nema tu nikakvih bogatih sponzora. Znam o tome dosta: nagrada postoji 11 godina, i ovo je treći put da je neki moj roman ušao u uži izbor. Tko tu griješi? Kako žiri ovogodišnjeg izdanja nagrade nije prepoznao malignost moga teksta? Kako se to može dogoditi Vladimiru Arseniću, Andreju Nikolaidisu? Neću navoditi ostale članove žirija, možda bi to ograničeni um poput MV-a mogao shvatiti kao sukob interesa i povlađivanja žiriju koji odlučuje o mom romanu. Tek, nijednom od njih ne može se pripisati nacionalizam. Niti bilo kome iz prethodnih saziva žirija koji su odlučivali o mojim ranijim romanima. Niti nacionalnim selektorima, koji se također iz godine u godinu mijenjaju. Kako je njima promakla malignost mojih tekstova? Možda ljudi naprosto shvaćaju nešto što MV neće nikada shvatiti: prljavština na bosanskohercegovačkim Hrvatima često vuče porijeklo iz Hrvatske. Većina mrlja po njima su od smeća koje se godinama iz Zagreba nabacuje na njih. Što ne znači, naravno, da nemamo ni svojih, autohtonih mrlja, i to prilično. Međutim, ljudi poput MV-a nemaju nikakvo, niti ljudsko niti intelektualno pravo ukazivati na njih. Osim ako nisu moralni idioti. Takvima je sve dozvoljeno.    

Jedan drugi moralni idiot, MV-ov brothers in arms, Ante Matić, nazvao me povodom jednog mog ranijeg romana srbočetnikom, a MV nacionalistom i haaškim fanom. Koja je razlika između ova dva opskurna lika? Nema je. I jednog i drugog vodi ista logika: izvrnuti činjenice na onaj način koji njima odgovara, i koji jača njihovu lijevo-desnu erekciju, pardon moralnu vertikalnost. Devedesetih je u Hrvatskoj postojalo nešto što se nazivalo državotvorna književnost. Osnovna zamjerka ozbiljnim književnim djelima, autorima koji nisu pristajali na nacionalističku buku i bijes, bila je ona kako autor nije napravio distinkciju između žrtve i agresora. Možda bi stvar spasio nekakav uvod: pisac, na primjer, prije uvodne rečenice napiše tko je tu žrtva, a tko agresor. Ili na kraju: nešto u stilu farmaceutskih ograda iz reklama izgovorenih brzinom od deset riječi u sekundi. Možda bih i ja ispao bolji u MV-ovim očima da sam započeo svoj roman, primjerice, opisom likova. Na primjer: Braco, bosanskohercegovački Hrvat, 40-ak godina: zapalio sedam srpskih kuća, ubio tri civila i dva zarobljenika. Još jednom: koja je razlika između Ante Matića i MV-a? Nema je. Važno je podići dimnu zavjesu: iza nje sve laži i etikete izgledaju isto.

Josip Mlakić