Yiyun Li se već svojom prvom zbirkom priča Tisuću godina molitvi (Vuković&Runjić, 2008.) etablirala kao jedan pod najzanimljivijih glasova suvremene američke književnosti. Uslijedili su roman The Vagrants i zbirka Zlatni dečko, smaragdna djevojka (Vuković&Runjić, 2011.). Njene sjetne, naoko jednostavne priče u kojima uspijeva kondenzirati čitav život lika prepoznao je žiri nagrade Frank O'Connor, a potvrdu da je dobro odabrala kad je specijalizaciju iz imunologije zamijenila pisanjem dala joj je i prestižna Zaklada MacArthur, dodijelivši joj svoju stipendiju od pola milijuna dolara.
Odrasli ste u Pekingu, živite i radite u SAD-u, a pišete na engleskom uglavnom o Kini i kineskim imigrantima. Kako je engleski postao jezik kojim pišete?
Nikad nisam pisala prozu na kineskom. Kad sam se doselila u SAD i počela pisati, koristila sam engleski. Teško mi je objasniti kako sam se za njega odlučila, ali mogu reći da se pišući na engleskom osjećam slobodnije. Odrasla sam u režimu u kojem su mnoge stvari bile strogo kontrolirane. Majka mi je, recimo, redovito čitala dnevnik i to je bilo sasvim normalno. Kad sam ga pisala, nisam namjerno lagala, ali nisam ni pisala o onome o čemu sam stvarno željela. Jednom kad se navikneš na jezik, postane ti materinji.
Engleski ste naučili čitajući kopirane romane, poput Zameo ih vjetar ili Dickensa. Pročitao sam da ste jako puno čitali na engleskom dok ste bili u kineskoj vojsci.
U školi smo učili engleski, ali nam nisu dali da čitamo knjige na engleskom. U vojsci sam se domogla knjiga koje nisu bile dostupne u Kini, poput Dickensa i Hemingwayja. Jako se puno čitalo u vojsci, svi su željeli naučiti jezik i emigrirati u SAD. Vojska je skučeno mjesto, ali čitajući na drugom jeziku o drugom svijetu kao da sam napuštala vojsku i otkrivala i odlazila na druga mjesta.
U 'Ljubaznosti', centralnoj priči zbirke Zlatni dečko, smaragdna djevojka protagonistica čita romane na engleskom. Kako ste odlučili taj dio inkorporirati u priču?
'Ljubaznost' je u usporedbi s mojim ostalim pričama vrlo neobična. Vrlo je duga i ispričana u prvom licu jednine, što obično ne koristim. Ženin mi se glas pojavio u glavi, kao da je govorila "ne volim svoj posao, ne volim televiziju, ne volim ovo, ne volim ono". Definirala je svoj identitet preko stvari koje je spominjala gradeći oko sebe zid, odbijala je biti voljena. Htjela sam u priči istražiti jedan takav ekstreman slučaj izolacije, nekoga tako tvrdoglavog i buntovnog tko je spreman odreći se svega. Ona je jedan od likova koji je nastavio živjeti sa mnom i nakon što sam napisala priču. Uvijek se pitam što bi ona mislila o nekim stvarima, a s druge strane izluđuje me njena tvrdoglavost.
Često pišete o tihim, povučenim ženama.
Da, i o tihim ženama i o tihim muškarcima! Podsjeća me to na povijest Kine. Mogli ste odabrati ili suradnju ili šutnju. Uvijek mi je zanimljivo kad ljudi izaberu šutnju, mislim da je to vrlo aktivan čin. Volim likove koji izgledaju pasivno, a zapravo su vrlo aktivni.
Kritičari su 'Ljubaznost' proglasili najboljom pričom vaše druge zbirke priča, a u prvoj zbirci Tisuću godina molitvi to mjesto zauzima nagrađivana 'Besmrtnost'. Što vas je potaklo da preko lika eunuha progovorite o kineskoj povijesti?
Kastracija je tako nehuman čin, a na kineskom je dvoru imala dugu povijest. Kad sam odlazila iz Kine, prikazivale su se mnoge serije u kojima su eunusi bili centar intrige. Htjela sam napisati priču o povijesti Kine i mislim da je to bio dobro odabran kut gledanja.
Dio 'Besmrtnosti' je i lik dječaka, Maovog dvojnika, koji ga glumi u filmovima.
Uvijek su me privlačili imitatori. Taj dječak je jako zanimljiv, život mu je fikcija, lice mu je fikcija. Došao je do točke kad više nije mogao razlikovati fikciju od stvarnosti. U Kini postoje dva vrlo poznata Maova dvojnika i uvijek su me intrigirali njihovi životi.
Kako ste se odlučili za kombinaciju eunuha i imitatora?
Dobro pitanje. Mislim da su se jednostavno dobro poklopili. Obojici je oduzet dio identiteta.
Je li to možda vaš komentar suvremene Kine?
Možda. Mislim, kad govorimo o identitetima uvijek smo na skliskom terenu. Povijesno gledano, mislim da ljudi u Kini ne žele identitet. Bar je tako bilo dok sam ja odrastala, nitko nije želio biti viđen, svi su htjeli biti dio gomile. U Americi svatko želi biti viđen.
U intervjuima obično odbijate govoriti o kineskoj politici. Zašto?
Djelomično i zato što ne znam dovoljno. Ne mislim da sam kvalificirana, pa radije ne komentiram.
Ipak, dio ste vaših sjećanja na Kulturnu revoluciju unijeli u roman The Vagrants.
Fikcija u centru uvijek ima individualca, specifičnu osobu, pa mi je lakše pisati o njihovom iskustvu Kine.
Jedan od najupečatljivijih likova iz romana je majka koja je napustila vlastito dijete.
Ona je živjela vrlo ugodnim životom. Vodila je vijesti, bila je poznata i udana za visokopozicioniranog političara. Kasnije je postala revolucionarka i morala je napustiti svoje dijete. Uz sve takve priče vezano je puno mučeništva, žrtvovanja i herojstva, a meni je to nezanimljivo. Znala sam da mi je ona važan lik u romanu, ali nisam imala volje pisati o njoj. Taj dio s djetetom je najzanimljiviji, to me potaklo da produbim njezin lik. Ona je živjela nerealnim životom, dadilja je imala bolji odnos s djetetom od nje same. Morala je iznova stvoriti svijet u kojem je bila heroina i žrtva.
Je li vas izdavač nagovorio da prijeđete s kratke proze na roman?
Hahaha, i da i ne. Zapravo bih htjela pisati obje forme. Mislim da bi optimalan ritam bio jedna zbirka priča pa jedan roman, pa zbirka pa roman. Pisanje romana je maraton, nisam vjerovala kad su mi pričali. Tako je lako odustati.
Pročitao sam da spremate roman o umorstvu.
Gdje ste to pročitali? Mislim da sam to izmislila...
Rekli ste da čitate Sherlocka Holmesa da biste se pripremili.
Haha, sjećam se tog starog intervjua. Da, dio romana kojeg pripremam je i zagonetno umorstvo. Ne zanima me zašto ljudi počinjaju umorstva. Nije mi zanimljivo tko ga je počinio, već kako je ono promijenilo živote ljudi.
Mnogo vremena uspijete kondenzirati u jednoj kratkoj priči, povijest naroda, cijeli životni vijek. Kako vam to uspijeva?
Ne zanimaju me izduženi trenuci u prozi. Katrina gleda kroz prozor. Katrina sjedne. Katrina ovo, Katrina ono. Katrina živi također i u drugom vremenu u prošlosti ili budućnosti. Kad pišete morate sve te trenutke sabiti u jedan. Zbijate vrijeme kao da svirate harmoniku.
Svoje priče često nazivate odgovorima na priče pisaca koji su vam uzor.
Jedan od mojih najdražih pisaca je William Trevor. Na njega, ali i na Tolsotja i Čehova gledam kao na kolege. Morate imati taj stav ako želite biti dobar pisac. 'Ljubaznost' je napisana tako da može 'razgovarati' s jednom Trevorovom pričom. Nitko ne bi primijetio povezanost između tih dviju priča, ali kad im sama kažem, čitatelji primjećuju da su one u konverzaciji.
Je li vam se možda sam Trevor javio?
Da, dopisujemo se. Pročitao je dosta priča iz druge zbirke i sretna sam da su mu se svidjele.
Pohađali ste prestižnu Iowa Writer's Workshop. Može li se pisanje naučiti?
Mislim da se pisanje ne može naučiti. Mogu se naučiti zanatske stvari, ali to i nije baš zanimljivo. Čitanje se može naučiti. Kad se način na koji čitate i mislite podudaraju, tada možete napisati dobru priču. Svoje studente kreativnog pisanja učim kako čitati.
Razgovarao Srđan Laterza
foto: Randi Lynn Beach
