Ove godine Festival predstavlja ukupno 11 mladih i priznatih autora, od kojih je osmero iz Italije, Nizozemske, Norveške, Njemačke, Portugala, Slovenije, Finske i Velike Britanije te troje iz Hrvatske.
Festival službeno počinje 15. travnja u 21 sat, nastupom svih jedanaestero autora u klubu Gjuro II, a nastavlja se kroz druga dva dana pjesničkim večerima u Booksi kad će publika imati priliku doživjeti uživo suvremenu europsku poeziju i pobliže upoznati pjesnike.
U sklopu festivala, Brutal će u suradnji s nakladničkom kućom Kigen, objaviti knjigu pod nazivom Perle na jeziku, u kojoj će biti objavljena poezija svih sudionika u originalu i prijevodu inozemnih pjesnika na hrvatski i engleski jezik te hrvatskih pjesnika na engleski jezik.
U srijedu 16. travnja, s početkom u 19 sati u Booksi čitaju Sara Ventroni iz Italije, Sanna Tahvanainen iz Finske, Maria Barnas iz Nizozemske, Stanka Hrastelj iz Slovenije te hrvatski pjesnici Marko Pogačar i Dorta Jagić.
Sara Ventroni rođena je u Rimu (Italija) 1974. godine. Pjesnikinja je i performerica koja je svoje radove objavljivala u brojnim časopisima i antologijama te sudjelovala na mnogim nacionalnim i međunarodnim književnim festivalima. Godine 2005. objavila je dramu Salomè (No Reply, Turin), a 2006. zbirku pjesama Nel Gasometro (U gasometru, Le Lettere, Florence; Napoli nagrada 2007). Radi za novine i nacionalni Radio Rai. Također radi s glazbenicima poput Cania Lo Guercio, Luigija Cinque i jazz pjevačicom Marie Pia De Vito.
Janas
Vještice a ne vile u stijenama grade legla.
Nemaju mira i ne daju ga. Pričaju u glavama, govore
sada o jednome sada o drugome, brkaju vokale i raspoloženja.
Po cijele dane nešto rade, ciče u drvu koje gori,
proizvode vjetar u ormarima, brišu nos
o uši uplašena djeteta, savjetuju
naoštren nož i bacaju za sobom ispijene čaše.
Ne smiju se odmarati, ne smiju pjevati,
ne smiju se približiti medu:
to ih čini zlobnima. Noću ako su tužne
ulaze u glave ljubavnika.
Sanna Tahvanainen rođena je 1975. godine. Objavila je četiri zbirke poezije: Fostren (Zameci, 1994.), Blunda! Blunda! (Zažmiri! Zažmiri!, 1998.), Vita naesdukars vatten (Voda bijelih maramica, 2000.) i Jag vill behaalla precis allting (Želim zadržati baš sve, 2006.) te dva romana Silverflickan (Srebrna djevojka 2002.) i Alltid skogen (Uvijek šuma, 2005.). Radi kao novinar i piše kolumnu u finskim dnevnim novinama na švedskom jeziku Hufvudstatsbladet. Jedna je od poznatijih imena nordijske pjesničke scene. Piše i za kazalište. Živi na otoku Aaland.
Moja zbirka neobičnih stvari
pronalazim
svjetlucave hrpice
svaki put kada pada kiša
i krenem gore na tavan
s opranim rubljem
izgledaju kao da je netko
sjedio iznad nas i pušio
otresao pepeo po podu
pometem hrpice
pažljivo u dlan
i siđem niz stube
kao da nosim
svježe pečeni kruh
vidiš ukočenost mog vrata
i pozivam te da mi priđeš
gotovo ne dišući
to su šišmiši, kažeš odmah
glasom stručnjaka
oni pojedu samo želudac i
fasetne oči
a onda ispljunu ostalo
Maria Barnas rođena je 1973. godine u Hoornu (Nizozemska). Spisateljica je, pjesnikinja i vizualna umjetnica. Napisala je dva romana i dvije knjige poezije. Njena knjiga poezije Two suns (Dva sunca) dobila je nagradu za najbolji prvijenac 2004. godine. Suosnivačica je izdavačke kuće Missingbooks (www.missingbooks.net) i piše tjednu kolumnu za NRC-Handelsblad.
Jezero perli
Grad se okrenuo
kad sam se osvrnula. Oprosti
zamijenila sam te s nekim.
Imam dobru psovku
gadnu perlu na jeziku.
Režem prugasto srce od papira.
Zar se ne smijem usuditi da mi trebaš?
Svijet je umoran i na plavim linijama
u bilježnici je hladno.
Prvo je ovdje spavao neki čovjek.
Sada tijelo ustaje.
To me utišava.
Stanka Hrastelj je rođena je 1975. godine u Brežicama (Slovenija). Poeziju je objavljivala u brojnim časopisima i na radiju, a uvrštena je u mnoge slovenske i inozemne zbornike te u antologije Fanfare i Antologiju slovenskih pesnic (Antologija slovenskih pjesnikinja). Godine 2001. na festivalu mladih književnika Slovenije Urška proglašena je najboljom mladom pjesnikinjom. Objavila je zbirku poezije Nizki toni (Niski tonovi), za koju je na Slovenskom sajmu knjige osvojila nagradu za najbolju prvu knjigu. 2007. godine osvojila je naziv viteza poezije na Pjesničkom turniru u Mariboru. Živi u Krškom gdje je urednica u nakladničkoj kući GOGA.
Strašne posljedice te radnje
kad god imam dogovor s pjesnikom
država me kazni
dobivam kazne za nepropisno parkiranje
ili nešto još blesavije
ne znam što činim naopako
sjednemo za širok stol i budemo udaljeni 2 metra
razgovaramo o čitanju Kavafisa
o strašnim posljedicama te radnje
o južnjačkoj kulinarici
o ženskom masturbiranju, o moru
pijemo šveps i pivo
razmjenimo mišljenja o književnim radionicama
ustanemo i idemo
moje bočno parkiranje je besprijekorno
zaustavim se skroz paralelno uz rubnik
7 do 10 cm od njega
to učinim s muškom elegancijom
no, draže mi je kad me nitko ne gleda
auto je pun ogrebotina i uleknina
ali ne mojom krivnjom
neki su muškarci, znate, stvarno loši vozači
Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Poeziju, kritiku i esejistiku objavljivao je u domaćoj tiskanoj i online periodici, te na Trećem programu hrvatskog radija. Objavio je dvije knjige poezije, dvostruko nagrađene Pijavice nad Santa Cruzom (2006.) i Poslanice običnim ljudima (2007). Poezija mu je prevođena na engleski, poljski, njemački, španjolski i slovenski jezik. Urednik je u Zarezu i član redakcije Quoruma.
Krojačicama (u pogonima i kod kuće)
Staza sićušnih uboda, skica tek opisanog novog kontinenta.
ako je slijediš naučiš
kako od tkanine nastaje sustav. izlazak iz apstrakcije:
svijet je odraz već postojeće mape, umjesto obrnuto–
već znate, nevolje s parkirnim mjestima, jagodice u krvi,
listopad, očekivana navala s neba. odjeća umrljana tijelom.
i taj hram napušten, na jednu noć pretvoren u vino, u kruh
koji se drobi, za sobom
ostavlja mrvice koje će vas, kada se jednom sve završi
sigurno odvesti kući, sačuvati oči od kljuvanja, dušu od druge
duše i uši; od Barbare Streisand koja se savija, kao vodovodna
cijev u židovskoj četvrti i povraća, uvijek povraća kišu.
tako kontinent, kao fantasy roman, postane zauvijek istrošen,
svi njegovi sisavci u tvom zlatnom albumu
ljube se preko plastike i nikad, nikad jedan drugoga ne progutaju.
konfekcija se nadvila, poput sjene, nad ispražnjenu ljušturu tijela.
sve se napelo. staze više ne vode nikuda, šavove požderu ptice
i one preparirane poslije padaju na grad, poput kljunastog snijega, sve
umire; ali tisuću godina žive disco kraljevi, čvrsti, visoko uzdignuti–
ni jednu smrt ne bi moglo odsvirati: gudalo na tom grlu.
Dorta Jagić rođena je u Sinju 1974. godine. Osim poezije piše i objavljuje kazališne kritike i kolumne, eseje, dramske tekstove i kratke priče. Za priču 'Riblje oko' nagrađena je 2001. godine drugom nagradom časopisa Vijenac. Objavila je četiri zbirke pjesama: Plahta preko glave (1999.) za koju je osvojila nagradu Goran za mlade pjesnike, Thamagochi mi je umro na rukama, (2001.), Ðavo i usidjelica (2003.) i Kvadratura duge (2007.). Kazališni je pedagog i redatelj u studentskim kazališnim grupama. Dobitnica je Balkan Grand Prize for Poetry 2007. godine na međunarodnom festivalu književnosti u Rumunjskoj.
medeni mjesec u tramvaju
nedjeljom navečer poslije bogoslužja
u maglovitom tramvaju uvijek mogu početi stvaranje
iz ničega.
nema čak ni gradonačelnika, nema ni kanarinca.
nema ni ostavljenoga ljubavnog pisma
kontrolorki karata u štanc-aparatu
nema suhog ručnika, paste za roze cipele,
ženskog zahoda.
nema ni jedne kartonske kutije s ostavljenom
djevojčicom i porukom.
po turobnoj golotinji čeških prozora i stolica
očito je da kingovi jedači vremena
prvo u tramvaju sat pomaknu na zimsko vrijeme.
mogla bih plakati nad odbačenom kriškom kruha
i čašom crnog vina na stepenici
kraj prednjih vrata.
ne da mi se jer nema ni glazbe ni grijanja,
ni onog scenarista s htv-a
koji ne vjeruje da je čovjek bio na mjesecu.
nema ni lažnih magistara s platfusom
ni zaostalih mina ispod sjedala.
u hladnoj dvanaestici od nikoga gledana
od nikoga smetana
vučem kabel skroz od Boga do trajnoga dragoga
do susjeda muža koji se zove skoro kao ja.
želim ga napokon dovući i posjesti, bar do
posljednje stanice.
znam samo da je ciganski lijep i
da se kreće pomoću kistova.
ali na pustim stolicama nema nikoga
tko bi mu pročitao prava i stavio lisice
u slučaju da uđe na sljedećoj stanici.
a ako me kao i uvijek drsko upita je si li se udala
kud ću sa svim tim harmonikama i svadbenim posuđem
na medeni mjesec
još prije kvaternikovog trga
U četvrtak 17. travnja, s početkom u 19 sati čitaju Filipa Leal iz Portugala, Silke Scheuermann iz Njemačke, Anthony Dunn iz Velike Britanije, Vilde Heggem iz Norveške i Marijana Šutić Pavlicevich iz Hrvatske.
Filipa Leal rođena je 1979. godine u Portu (Portugal). Objavila je tri knjige: knjigu kratkih priča lua-polaroid (mjesec-polaroid, Corpos ed. 2003.) te zbirke pjesama Talvez os Lírios Compreendam (Možda ljiljani shvate, Cadernos do Campo Alegre 2004.) i A Cidade Líquida e Outras Texturas (Tekući grad i druge teksture, Deriva 2006./ 2. izdanje 2007.). Radi kao novinarka i urednica književnog dodatka (das artes, das letras – umjetnost, književnost) dnevnih novina O Primeiro de Janeiro.
Problem je biti sjeverno
Bio je to stih s drvećem okolo.
Imao je problem što je sjeverno
i što je dan i što je tako oprečan prirodi.
Bio je to stih bez zraka
ali s drvećem okolo,
a ja u središtu, dolje, na kamenim
stubama, puna zelenila i hladnoće
razmišljam kako i dalje ne shvaćam
oprečnu prirodu pred svojim očima.
Jer ako je drveće jedini
krajolik ovoga stiha, svugdje okolo,
a ja u središtu, dolje, na kamenim
stubama još uvijek, ako se okrenem, ako umrem,
hoće li to drveće još uvijek biti krajolik ovoga stiha,
kako da ga volim
a da me
neka
posebna
tišina još
ne prekine?
Silke Scheuermann rođena je 1973. godine u Karlsruheu, a živi u Frankfurtu na Majni. Objavila je tri knjige pjesama: Der Tag an dem die Möwen zweistimmig sangen (Dan kada su galebovi pjevali dvoglasno, 2001.), Der zärtlichste Punkt im All (Najnježnija točka u svemiru, 2004.) i Über Nacht ist es Winter (Preko noći zima, 2007.) te zbirku priča Reiche Mädchen (Bogate djevojke, 2005.) i roman Die Stunde zwischen Hund und Wolf (Sat između psa i vuka, 2007.).
Dobila je brojne subvencije i nagrade, među ostalima i nagradu Leonce i Lena, književnu stipendiju u Vili Aurora u Los Angelesu, Hermann Hesse nagradu za nove talente, stipendiju Njemačke Akademije za Casa Baldi u Italiji, književnu stipendiju Deutscher Literaturfondos-a u New Yorku i Grimmelshausen nagradu za nove talente. U žiriju je za prestižnu Frank O’Connor međunarodnu nagradu za kratku priču i uredila je Jahrbuch der Lyrik 2007 (Godišnjak poezije 2007.).
Šaputava sela
Iako gradovi neprestance gledaju
kako da nam nebo učine prisnijim
stavljajući nam na raspolaganje vidikovce
balkone i terase
Iako tvrde da se odozgo vidi
zacijelo najnježnija točka u svemiru
golema špekula s plavim središtem
i mame nas da se uspinjemo stubama i dizalima
pokazuju nam sigurnosti
rukohvate i mreže
ljepotu
svjetlosnih reklama
kamione tako malene da se sami sebi
činimo gorostasima
Iako smo gotovo već opčinjeni
bukom što odjekuje odozdo
pokatkad čujemo šapat sela
a pokatkad mu malčice i povjerujemo
pa skočimo
poput Supermana
Antony Dunn rođen je u Londonu 1973.godine. 1995. godine dobio je nagradu Newsigate, a 2000. godine nagradu Eric Gregory. Objavio je dvije knjige pjesama, Pilots and Navigators (Piloti i pomorci, Oxford Poets 1998.) i Flying Fish (Leteće ribe, Carcanet OxfordPoets 2002.). Treća knjiga, Bugs (Bube) je u pripremi. Prevodi poeziju s nizozemskog, mađarskog, kineskog, arapskog i hebrejskog.
Djevojka s pištoljem, zračna luka Ben Gurion
Ona vas izvlači iz reda za predaju prtljage
i moli da sve raspakirate,
vaše suvenire i donje rublje, i otvara
vaš laptop, tipku po tipku, da
na rendgenskom zaslonu napravi scrabble.
Čisti ste.
No svi kilometri oleandara od Tel Aviva,
Ramalle i Jeruzalema,
na stražnjem sjedalu taksija,
gutali ste vaše riječi
u sitnim, urednim paketićima.
Drž’te se čvrsto.
Vožnja taksijem je gotova.
Ne obazirite se na okretanje vašeg želuca.
Ovo se ne smije razdvojiti ni proliti
niti sekundu prije vremena.
Vilde Heggem rođena je 1983. godine, a živi u Trondheimu (Norveška). Prvu knjigu pjesama akkurat her er det det verker (upravo ovdje je bol) objavila je 2007. godine.
mi (žene) najviše volimo čitati nešto što ima veze sa srećom / O /srećo : srećo/ vraćamo se prisilno natrag / nalazimo naše slijepe mrlje/ kopamo vlastite grobove / pokazujemo tankim bijelim prstima / ovdje : ovdje
Marijana Šutić Pavlicevich rođena je 1977. godine u Šibeniku. Poeziju je objavljivala u raznim književnim časopisima, a njezin rukopis pjesama Gdje počinje sjena koju povlačiš za sobom pohvaljen je na pjesničkim natječajima Zdravko Pucak 2003 i Goranovo proljeće 2004. Nastupala je na raznim pjesničkim manifestacijama. Uvrštena u književnu antologiju Zagrijavanje do 27° i u audio-vizualnu antologiju suvremene hrvatske poezije. Prevodi s i na talijanski. Živi u Trstu (Italija).
Postojanost nije vrlina,
rekla sam i prstima
odvojila komadiće stakla
od sasušenih krila zrikavaca.
To je način.
Kao kad poželiš izgubiti tlo
pod nogama, pa se baciš
s najvišeg vrha stijene,
uroniš u kristalnu svježinu
mora i izroniš
zadovoljan.
Postojanost je bivanje u onom
čega nema, uzvratio si.
I ja sam se pokunjila.
Vrućina lomi čestice zraka
na balončiće zasićene solju.
O vruće staklo prozora
lijepe se komarci:
zrak miriše na paljevinu.
Svakako dođite u Booksu i ne propustite ove dvije nabrijane večeri poezije!
