Mandelshtam, Chukovsky, Liefshitz, Annenkov (flickr)
Skulptura Osipa i Nadežde Mandeljštam, autor koje je peterburški kipar Hačatur Beli izlivena je u bronci, a na postolju su uklesani stihovi 'O kako bih ja želio ...' ( О kаk жe я хoчу ...) koje je Mandeljštam napisao u Voronježu 1937., kad se tragična priča ovog genijalnog pjesnika već privodila svome kraju. Idejni začetnici ovog projekta su nizozemski kipar Hanneke de Munck i njegova supruga, grafička umjetnica Sietse Bakker. Nizozemski par je, prema vlastitom priznanju, desetljećima inspiraciju pronalazio u pjesmama Osipa kao i u Nadeždinoj knjizi Strah i nada. Nažalost, skulptura je posve neuspješna i pokazuje izrazitu banalnost u odnosu na najveće ime ruske poezije 20. stoljeća, ali i uznemirujuću razinu kvalitete javne plastike u gradu koji se nekad dičio izuzetnom kulturom. I Osipom Mandeljštamom.
****
Nije mala stvar policijska stanica!
Tu se ja sastajem s državom...
Ove proročanske stihove Viktora Hlebnikova pjesnik Osip Mandeljštam, koji s vizionarskim proto-futuristom nije dijelio ništa zajedničko u poeziji, ipak je rado i često citirao. Stihove proroka Hlebnikova koji se mogu tumačiti kao ironijska poanta o odnosu države i pjesnika, grupe i pojedinca, kozmosa i kaosa, Osip i Nadežda Mandeljštam osjetili su na najmračnijem mogućem nivou – na nivou doslovnoga.
U svojoj knjizi o Josifu Vasirionovču Staljinu britanski autor Simon Sebag Montefiore, koji je proteklog tjedna gostovao u Zagrebu, pažljivo je analizirao Staljinov odnos prema ruskim piscima. Staljin je bio, kaže Montefiore, marljiv čitatelj, štrebetalo koje je pažljivo pratilo suvremenu produkciju, no čovjek koji se, usprkos onome što bi se moglo očekivati, uvijek u razgovoru s intelektualcima gradio "kako je on samo laik i kako može govoriti o književnosti samo kao prosječan čitatelj." Staljin je autore kao što su Pasternak, Bulgakov i Osip Mandeljštan smatrao genijalnima, te nije dopuštao da im se naudi u fizičkom smislu. "Upravo zato je", kaže Montefiore, "stravično zvučala Staljinova naredba vezana uz Mandeljštama 'očuvati, ali izolirati'!".
Pa ipak, Osipa Mandeljštama, koji je od 1934. do 1940. godine (koja se uzima kao pretpostavljena godina njegove smrti) proveo u stalnom procesu zatvaranja i puštanja na slobodu, nije moglo ništa spasiti nakon što je Staljina izložio ruglu u jednoj svojoj paraboli kada je napisao kako Staljin "ima prste debele i ljigave poput crva". Montefiore je u spomenutoj knjizi iznio vjerojatno porijeklo ovih riječi, odnosno podatak da se jedan od Staljinovih 'suradnika' književnika požalio Mandeljštamu kako Staljin ostavlja masne otiske na knjigama koje vječno posuđuje. Mandeljštam si je ovim stihovima potpisao konačnu smrtnu presudu, te je odvojen od supruge Nadežde zauvijek nestao u tranzitnom kampu u Sibiru.
No, nije nestao samo Mandeljštam, nestalo je i Mandeljštamovo djelo na nekoliko desetljeća.
****
Osip Mandeljštam bilo je zatrto ime, godinama ga se nije smjelo niti spomenuti u SSSR-u, te je zbog ovog damnatio memoriae gotovo iščeznuo iz kolektivnog pamćenja Europljana. Strahovita je to osuda za pisca kojem je tradicija bila život i koji nije poznavao niti priznavao poeziju izvan tradicije, izvan europskog kolektivnog blaga nataloženog kroz plimu vremena. Ovako je to opisala Nadežda Mandeljštam:
"Osip je tragao samo za znacima helenske i kršćanske baštine... Jednom je rekao da sebe smatra za posljednjeg kršćansko-helenskog pjesnika u Rusiji. Tom riječju 'posljednji' jedini je put izrazio nekakav strah od propasti naše kulture... Na jednom mjestu priznaje da može raditi kad u prsima osjeća 'lelujanje Kolhide', to jest kad osjeća vezu s poviješću i kulturom."
Na Mandeljštama je u tom smislu velik utjecaj izvršio simbolistički mag Vjačeslav Ivanov, kao i Inokentije Annensky, dekadentni pjesnik koji je europsku i rusku kulturu vidio kao tkivo neodvojivo od Grčke. Ne treba zaboraviti niti Nikolaja Gumiljeva, učenika Annenskoga i kasnije supruga Ane Ahmatove, s kojom je 1913. godine, dakako i sa samim Mandeljštamom, postavio principe pjesničke škole 'akmeizma'. Sam Mandeljštam, za raliku od Gumiljeva i Ahmatove, nikad nije napustio most s tradicijom te je potpuno poništavao prevladavajući utjecaj ega u poeziji, te je, poslije se pokazalo, proročanski uspostavio pjesnički most s Ovidijem, ali i Puškinom, koji su obojica, baš poput Mandeljštama, bili prognani u pustoši crnomorske oblasti. Uostalom, od Ovidija je Mandeljštam i preuzeo naslov svoje najpoznatije zbirke Tristia iz 1922. godine.
****
Tek su se 60-ih godina pojavile neke knjige čiji su se autori usudili spomenuti Mandeljštama, no konačna prijelomna točka bilo je objavljivanje knjige Strah i nada Nadežde Mandeljštam, Osipove supruge koja je provela godine u egzilu sa svojim mužem. Naime, nakon smrti Osipa Mandeljštama Nadežda se posvetila pokušaju da sačuva njegovu književnu ostavštinu, te je i sama više puta jedva izbjegla sudbinu svoga muža. Tako ju je i velika prijateljica supružnika Mandeljštam, Ana Ahmatova, spasila od gotovo sigurne smrti prokrijumčarivši je u Taškent gdje su bili evakuirani neki pisci. Strah i nada, ova fantastična knjiga u kojoj je Nadežda Mandeljštam detaljno opisala tragičnu sudbinu svoga muža i njegova književnog djela, ruskog naslova Vospominanija, što znači Uspomene, prvi je put tiskana 1970. godine na engleskom, u New Yorku, dok je kod nas objavljena osam godina poslije zaslugom Zlatka Crnkovića u biblioteci HIT. Čak je i tada, 1970. godine, Crnković imao problema s objavljivanjem ove knjige, o čemu je nedavno govorio u jednom intervjuu.
Mandeljštam je bio marljiv proučavatelj biologije i čitatelj ne samo Darwina, već i njegovih prethodnika poput Lamarcka, te je za razliku od Staljina i njegovog dvorskog agronoma Lisenka, koji su postavili tezu o dijalektičkoj nužnosti pojave homo sovieticusa kao nastavka homo sapiensa, uvidio da je devolucija moguća baš kao i evolucija; reverzibilni proces; nešto što je u skladu s Osipovim poimanjem književnosti i kulture kao cikličkog procesa. Riječ je o hegelijanstvu dovedenom ad absurdum – iako se nakon genijalne historiae calamitatum bračnog para Mandeljštam pod nazivom Strah i nada postavlja pitanje nije li devolucija nešto imanentno samoj evoluciji, njezin objektivni parnjak, a ne tek moguća teorijska postavka.
Dvadeseto stoljeće je stoljeće smrti i krvi. No, dvadeseto stoljeće ostat će upamćeno i po pjesniku koji se zove Osip Mandeljštam. Stoljeće u kojem je živio ovaj genije, stoljeće koje ga velikim svojim dijelom uopće nije bilo svjesno.
Neven Svilar
