Ove godine Festival predstavlja ukupno 6 mladih i priznatih autora, od njih petero iz inozemstva, i to iz Turske (Efe Duyan), Njemačke (Daniel Falb), Italije (Massimo Gezzi), Makedonije (Nikola Madžirov) i Portugala (Ana Salomé) te jedna autorica iz Hrvatske (Ana Brnardić).
5. međunarodni festival suvremene poezije službeno će se otvoriti 13. travnja u 21 sat, nastupom svih šest autora u klubu 'Gjuro II'. Stihove u prijevodu čitaju Duško Modrinić i Olga Pakalović.
Preostala dva dana festivala, 14. i 15. travnja 2010. godine, autori će nastupati u klubu Booksa u 19 sati, gdje će publika imati priliku doživjeti uživo suvremenu europsku poeziju.
U srijedu 14. travnja, s početkom u 19 sati, čitaju Ana Brnardić iz Hrvatske, Efe Duyan iz Turske, Daniel Falb iz Njemačke, Massimo Gezzi iz Italije i Ana Salomé iz Portugala.
U četvrtak 15. travnja, s početkom u 19 sati, bit će promocija knjige makedonskog pjesnika Nikole Madžirova Premješten kamen u izdanju nakladničke kuće Fraktura.
U sklopu festivala, Brutal će objaviti knjigu Sjene nas mimoilaze u kojoj će biti objavljena poezija svih sudionika festivala u orginalu i prijevodu inozemnih pjesnika na hrvatski i engleski jezik te hrvatske pjesnikinje na engleski jezik.
Organizator 5. međunarodnog festivala suvremene poezije je Brutal – udruga za promicanje kulture i umjetnosti, a pokrovitelji festivala su Göethe institut, nakladnička kuća Fraktura, Talijanski institut za kulturu i Grad Zagreb.
Ana Brnardić rođena je u Zagrebu 1980. godine. Diplomirala je komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje pohađa doktorski studij književnosti. Također pohađa studij violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Objavila je tri knjige pjesama: Pisaljka nekog mudraca (1998), za koju je dobila Goranovu nagradu za mladog pjesnika i nagradu "Slavić" Društva hrvatskih književnika za prvu knjigu; Valcer zmija (2005), za koju je dobila nagradu Matice hrvatske "Kvirin" za mlade pjesnike; te Postanak ptica (2009). Izbor iz sve tri zbirke preveden je na rumunjski i objavljen u knjizi pod naslovom Hotel cu muzicieni (2009). Osim na rumunjski, pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, talijanski, njemački i portuglaski jezik, te objavljene u različitim časopisima.
Nesanica
najednom, krovovi postaju plavi
noć se podvukla pod snježni pokrivač
odgovori na pitanja razlijevaju se u tamnoj tinti
na kamenu druge zemlje odmaram glavu
moja ljubav spava u susjednoj sobi
gdje raste crno drveće i crne ptice
nejasne i nepouzdane riječi na zimzelenom lišću
uskoro će se probuditi
u kuhinji će blistati njegove izvađene oči
na hladnom jeziku mulja izjavit će ljubav
daljini
plamenu koji se pali i gasi
sada spava, vida rane vodom iz mijeha noćnih orgulja
noć je malo pretjerala s crnilom
besani ukućani izvrću potamnjele dlanove
Efe Duyan rođen je 1981. godine u Istanbulu (Turska). Nakon što je diplomirao na Njemačkom učilištu u Istanbulu, studirao je arhitekturu i filozofiju na Tehničkom fakultetu Bliskog istoka te povijest i teoriju arhitekture na Yildiz tehničkom fakultetu. Trenutno predaje arhitekturu na fakutletu Mimar Sinan. Pjesme i eseji objavljeni su mu u raznim književnim časopisima poput Edebiyat Eleºtiri, Öteki-Siz, Damar, Kavram Karmaºa, Akköy. Radio je kao urednik u Nikbinlik-u, Damar-u, soL-u i Sanat Cephesi-u. 2006. godine objavio je Takas u kojemu je sakupio sve svoje pjesme (s Kemalom Özerom). Njegova druga knjiga Gradnja likova u Nâzım Hikmetovoj poeziji objavljena je 2008. godine.
Trebali bismo doći kasnije
On se bavi potrganim kočnicama bicikla,
ali klinac prije mene mi nije poznat iz djetinjstva
od njegove bakreno-željezne kočnice
po ljetnim danima, po ulicama po kojima smo harali
od njegovih dugih sati
u stoljeću u kojem mrzimo raditi
od njegovih nezainteresiranih očiju
u svemu što vratimo iz trulog neba
iz njegovog mraka, kao da kaže- odlazite
žurno trči poput niskog oblaka
trebali bismo ostaviti učenje
jer ne znam voljeti
trebali bismo sve ostaviti odmah i otići
trebali bismo ostaviti knjige kraj srca radničke klase
trebali bismo ostaviti velike neostvarene ljubavi
revolucionarno
kasnije, onda
trebali bismo naći
taj bicikl
na istoj kosini
čije su se cipele već istopile
Daniel Falb rođen je 1977. godine u Kasselu (Njemačka). Živi i radi u Berlinu gdje je studirao filozofiju, sociologiju i političke znanosti. Poezijom se bavi od kraja 1990-ih, dio je suvremene berlinske poetske scene, imao je brojne nastupe i čitanja, sudjelovao na pjesničkim festivalima u Njemačkoj i inozemstvu. Njegovi radovi objavljivani su u časopisima i antologijama, a dobio je i brojne nagrade, stipendije, uključujući i 'Lyrik-Debüt-Preis' od Literarisches Colloquium Berlin-a za svoju prvu zbirku poezije, die räumung dieser parks (2003.). Njegova druga zbirka bancor, objavljena je 2009. godine. Osim poezije, Falb trenutno radi na doktorskom studiju iz filozofije i bavi se pitanjem prirode kolektivnog fenomena.
***
mjerljiva dubina organizacije, koja nas je animirala. provjeriti iskonski metar. kuće se sastoje od kolača.
montagne sainte-victoire´s twenty four expiring versions per time unit. obrati pažnju na rok trajanja stvari koje te okružuju.
priroda proizvodi gotova jela. kroz javne službe također prolaze plodovi žetve, prolazi odjevena tjelesna težina.
ležali smo jedni preko drugih u doba generacija. na meni je ležao jedan predsjednik i beskrajan niz njegovih najživljih prikazivača.
reče jedan grašak drugome. linije dostave prekrivene su skroz naskroz stambenim područjima. travnjaci građanskim uredima.
kad strukture izlaze na ulicu, što je onda ulica. a voće, sekundama optimalno konzervirano na grmu.
platio sam odjelu za živežne namirnice, a novac mi je vraćen na automatu. novac koji raste na drveću.
Massimo Gezzi rođen je 1976. godine u Sant’Elpidio a Mare (Italija). Objavio je dvije zbirke poezije: Il mare a destra (Edizioni Atelier 2004.) i L’attimo dopo (Luca Sossella Editore), kao i pojedinačne pjesme u raznim dnevnicima i antologijama, uključujući Nuovi poeti italiani (Novi talijanski pjesnici) urednika Paola Zublena 2005. godine, za časopis 'Nuova Corrente'. Pjesme su mu prevedene na engleski, španjolski, albanski i hrvatski. Radi i kao urednik za nekoliko časopisa (Atelier, Poesia, Ore piccolo). Od 2006. do 2007. godine bio je talijanski član za Umjetnosti američke akademije u Rimu. 2009. godine osvojio je nagradu Cetonaverde Poesia. Nakon što je nekoliko godina živio i radio u Paviji i Rimu, trenutno radi kao asistent talijanskog instituta na Sveučilištu u Bernu (Švicarska).
Ljubav, kromosomi
Koračam pepelom vatre, potopljen
u krateru ugljena. Netko je ovdje
prekrižio riječi, obrise, viseći
na vrpci zore koja će se ponovo
zaratiti sa zastavom krvnika,
crtom drveća nagomilanog na rivi.
Sjedeći ovdje blizu, osjećam još uvijek toplinu pijeska,
blagostanje koje tijelo toplije od zraka i od kože
pruža u noći.
Nisam razumio ništa više od ovoga:
tijekom godina upoznao sam i zaboravio puno
muškaraca i žena, vidio sam kako im rastu
djeca i tumori, ponekad umor sadržan u sitnim,
naizgled beznačajnim, detaljima, kao staro odijelo
pre jarkih boja,
ili prednje sjedalo toliko natrpano smećem
da nije niti hipotetički naseljivo. Doći će na ovu plažu
ljudi i djeca: smijat će se na svjetlu,
i 'ne' kao odgovor na sve ovo neće postati
stvarno 'ne': leševi rakova
napola su već vjetar, nevidljivi i stvarni
poput ljubavi, poput kromosoma.
Nikola Madžirov rođen je 1973. godine u Strumici (Makedonija). Poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika i objavljivana u izborima i antologijama u Makedoniji i u inozemstvu. Za poeziju iz svoje posljednje knjige Premješten kamen dobio je europsku pjesničku nagradu 'Hubert Burda' za autora Istočne Europe i najprestižniju makedonsku pjesničku nagradu 'Braća Miladinovi'. Bio je urednik poezije u časopisu za književnost i kulturu 'Blesok' i makedonski je koordinator međunarodne pjesničke mreže 'Lyrikline'. Za pjesničku zbirku Zaključani u gradu dobio je nagradu 'Studentski zbor' za najbolju debitantsku knjigu u Makedoniji, a za knjigu Negdje, nigdje nagradu 'Aco Karamanov'. Na njegove stihove glazbu je komponirao poznati američki džez glazbenik Oliver Lake. Sudjelovao je na brojnim međunarodnim pjesničkim festivalima i dobitnik je više međunarodnih nagrada i stipendija: 'International Writing Program (IWP)' Sveučilišta Iowa u SAD-u; 'Literarisches Tandem' u Berlinu; 'KulturKontakt' u Beču; 'Internationales Haus der Autoren' u Grazu; 'Literatur Haus NÖ' u Kremsu i 'Villa Waldberta' u Münchenu. Uvršten je 2006. godine među trojicu kandidata za književnu nagradu 'Central European Initiative (CEI)'. Živi u Makedoniji.
Savršenost se rađa
O porukama vode u našim
tijelima želim da mi netko govori,
o jučerašnjem zraku
u telefonskim kabinama,
o letovima što se otkazuju zbog
slabe vidljivosti i pokraj svih
nevidljivih anđela iz kalendara.
O fenu što plače za tropskim vjetrovima,
o tamjanu koji miriše najbolje dok
iščezava, želim da mi netko kazuje.
Vjerujem: kad se savršenost rađa,
svi oblici i istine
napuknu kao ljuska jajeta.
Samo uzdah mekih rastanaka
može pokidati paukovu mrežu
i savršenost zamišljenih zemalja
može odložiti tajno
preseljenje duša.
A što ja radim sa svojim nesavršenim tijelom:
idem te se vraćam, idem te se vraćam,
kao plastična sandala na valovima
uz obalu.
Ana Salomé rođena je 1982. godine u Lisabonu (Portugal). Preselila se u Bragu, gdje je završila portugalske studije, a zatim i magisterij iz portugalske suvremene književnosti, s temom o pjesniku Al Bertu. Njezina prva knjiga, Anafora, objavljena je 2006., a zatim je objavila Ode, 2008. Piše kronike pod naslovom Crvena olovka na portalu Skice. Trenutno živi kraj mora, u Penicheu, u blizini jednoga svjetionika.
Oda ljubavi među slikarima
tako bučno vjetar šiba ruke
i tako je čist taj mučni miris terpentina
mogla bih ti reći dođi da zapalimo ovu kuću
i preselimo se u onaj kutak
položimo u riječi žitki okus boje
i prijeđemo po tijelu kistovima i mačjim jezikom
opijmo se terpentinom uzmimo meskalin
i druge sretne stvari kupljene na sajmištu
u blistavim predvečerjima u onom malom studiju nasuprot mora
tako je bučno postojanje nečega što započinje
platna u kutijama na putu za Bombaj
sva će izgorjeti ali nije važno
tako je čista svaka mrlja na tvojim prstima
mogla bih se obuhvatiti rukama oko tebe
pitati te hoćeš li kavu popraviti ti kosu
zaspati u društvu cigarete
dok oslikavaš noć po zidovima
sve je tako bučno tako iznenadno
da nije bilo vremena izabrati zastore
s posebnom pažnjom oprosti
i oni su se zapalili nije važno
mogla bih te zamoliti da mi kažeš neku dugu pjesmu
pitati te hoćeš li kavu popraviti ti kosu
dok si pisao moje ruke na zidovima
udarale su čekićem duboko ali nježno
po zidovima onoga malog studija nasuprot mora
postoji buka tako naša
na svim radiopostajama a nitko ne čuje
na svim benzinskim postajama a nitko ne čuje
na svim govornicama a nitko ne čuje
ona prodire u taj kaos u tu treptavu svjetlost
i ona gori ali nije važno
tvoje je tijelo rukavica u koju se uvlačim kada se uvlačiš
rukavica neprobojna na metke koja silovito gori
u potrazi za nama
u maloj kristalnoj dvorani krvi
poezija se zbiva puca otvora vatru
i kozmos, u onom malom studiju nasuprot moru,
ne treba crtež da nikne
kada kažeš ovdje sam smiješim se
i uhvatiš me za ruku da krenemo u uobičajenu šetnju
nakon što smo navukli vunene džempere.
