Možda i najpoznatija kanadska književnica Margaret Atwood svojim pojavljivanjem u filmskom mjuziklu koji govori o kanadskom nacionalnom sportu, hokeju, izazvala je velike rasprave i posve oprečne reakcije. Naime, hokej mnogi smatraju oličenjem antiintelektualizma, te tako u Americi vrijedi stereotip prema kojem je prosječan gledatelj hokeja zadnji šljam, koji pijan u sportskom baru gleda svoju omiljenu ekipu dvometarskih drvosječa s IQ-om koji im ne bi zagarantirao mogućnost regularnog školovanja kako se makljaju na mrtvo ime s istim takvim protivnicima, nakon čega ljubitelj hokeja pomućena razuma odtetura kući gdje će maltretirati vlastitu obitelj. Zagovornici tog stereotipa tvrde kako je upravo zato hokej u SAD-u najpopularniji u industrijskim predgrađima, olovnim semi-urbanim nakupinama gdje žive radnici-divljaci, te da ne čudi da je taj sport najpopularniji u Pittsburghu i Detroitu, gradovima koji u Americi imaju sličnu reputaciju kao što je Zenica imala u Jugoslaviji.
No, bez obzira na lošu reputaciju, hokej je u zemlji koja idolizira ovu igru, Kanadi, obrađen u književnosti od najkvalitetnijih tamošnjih književnika, te je Atwoodova samo jedna u nizu i ni po čemu posebna u tom smislu. Ako hokej ima takvu užasnu reputaciju, iako je riječ o fantastičnom i dinamičnom sportu u kojem se talent i ljepota spaja na jedinstven način sa snagom i brzinom, niti najpopularniji sport na svijetu nema mnogo bolji imidž.
Nogomet je sport koji kao nijedan drugi izaziva oprečne reakcije književnika. Zaista ne moramo ići daleko da bi uvidjeli koliko nogomet polarizira pisce. Tako su i Hrvatski književnici, baš kao i svjetski, oduvijek bili podijeljeni u dva tabora. Postoje mnogi koji će, poput Igora Mandića, svakom mogućom prilikom ići đonom na taj sport i reći kako "uopće nije riječ o sportu nego o igri u kojoj majmuni trče za napuhanom mješinom po travi". Mandić se tako svrstava u tabor književnika koji posljednjih stotinu godina rogobore protiv nogometa, a u kojem je jedan od glasnijih bio i Miroslav Krleža. "Što uopće netko može da kaže o ovom vremenu, koje vjeruje u prodornu i pobjedonosnu snagu nogometne lopte", rekao je Miroslav Krleža 1938. godine, kada su se oblaci nacizma u širokoj fronti nadvili nad čitavom Europom, na taj način pokušavši mapirati duhovnu bijedu Staroga kontinenta.
S druge strane, nogomet je nekim našim književnicima toliko važan da će reći, poput Miljenka Jergovića, "kako je književniku danas mnogo važnije znati prvu jedanaestoricu Radničkog nego poznavati Cantose Ezre Pounda'. Koliko tu zapravo nema pravila može pokazati i primjer koji nema direktno veze s književnošću. Naime, Julije Knifer, jedan od najvažnijih hrvatskih likovnih umjetnika druge polovine stoljeća čiji je rad manifestacija čistog intelekta par excellence (neki će reći cerebralna umjetnost, iako takva ocjena u suštini ne znači ništa), bio je veliki poklonik nogometa i veličanstvenog igračkog umijeća Zinedinea Zidanea. Kad već spominjemo francuskog majstora, recimo i da je Albert Camus bio ne samo poklonik nogometne igre (kojoj je redovno nalazio mjesta i u svojim tekstovima), već je i sam bio relativno uspješan golman čiju je izglednu profesionalnu karijeru spriječila bolest. Poznata je anegdota prema kojoj je Camus saznao da je dobio Nobelovu nagradu za književnost upravo na stadionu za vrijeme utakmice, te kako je nakon što je službeni spiker objavio ovu vijest publika skočila i slavila Nobela baš kao da je pao gol. Niti njegov sunarodnjak i kolega Jean-Paul Sartre nije bio ništa manje zaljubljen u ovu igru. Doduše, on ju je nešto češće intelektualizirao te koristio kao odličan teren za aforizme među kojima je možda i najpoznatiji onaj o tome kako je "nogomet igra koju komplicira činjenica što postoji suparnički tim". Nogomet je također često bio direktnom inspiracijom mnogim književnim djelima, od fantastičnih nogometnih pasusa u veličanstvenom eksperimentu Maria Vargasa Llose Tetka Julia i piskaralo pa sve do eksplicitnih ljubavnih priča kojima je tema nogomet i nogometni klubovi, kao što je to londonski Arsenal Nicku Hornbyju. Ovo posljednje zapravo nije čudno imamo li na umu ljubav Britanaca prema nogometu koji je, uostalom, i njihov izum.
Mnogi su se veliki britanski pisci bavili nogometom, od Oscara Wildea koji je rekao kako "nogomet nije igra za delikatne momke nego samo za grube djevojke", pa do Anthonyja Burgessa, koji ga je postavio u biblijski kontekst, "Pet ćeš dana raditi, kao što kaže Biblija. Sedmi dan je dan tvoga Gospodina. Šesti dan je za nogomet!"
Nisu svi imali pozitivno mišljenje, kao npr. George Orwell koji je napisao: "Prezirao sam nogomet, a kako nisam nalazio nikakva užitka niti smisla u toj igri bilo mi je teško pokazati ikakvu hrabrost u njoj. Nogomet, činilo mi se, ne igra se toliko zbog užitka u napucavanju lopte, već je prije određen vid borbe".
Zanimljivo je da je ono što je Kanađanima hokej Britancima nogomet, a analogno tome Carol Ann Duffy je u Britaniji cijenjena književnica baš kao što je penovka Margaret Atwood u Kanadi. Duffy je prošle godine postala prva žena u povijesti s titulom poet laureate kojoj se u Ujedinjenom kraljevstvu pridaje veliki značaj. Između ostalih 'dužnosti' poet laureate mora korespondirati sa sadašnjim trenutkom Krune, sa stvarima od presudnog značaja za podanike Njezina Veličanstva. A prošli tjedan ništa nije bilo važnije od velike ozljede najvećeg britanskog nogometnog sina Davida Beckhama kojemu je teško stradala ahilova tetiva zbog čega najpopularniji engleski sportaš neće otići na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. Carol Ann Duffy je na web stranici Mirrora povodom ovog događaja objavila pjesmu Ahilej te je direktno posvetila Davidu Beckhamu. Pjesmu prenosimo u cjelini, doduše bez reklame koja se u originalu lijepo ugnijezdila između treće i četvrte strofe:
Achilles (for David Beckham)
Myth's river- where his mother dipped him,
fished him, a slippery golden boyflowed on, his
name on its lips. Without him, it was
prophesised,
they would not take Troy.
Women hid him, concealed him in girls' sarongs;
days of sweetmeats, spices, silver songs...
but when Odysseus came,
with an athlete's build, a sword and a shield, he
followed him to the battlefield, the crowd's roar,
and it was sport, not war,
his charmed foot on the ball...
but then his heel, his heel, his heel...
Neven Svilar
