Prije nekoliko godina počeo se rađati mit koji je dosegao takav nivo da tekstovi o ovom čileanskom piscu danas počinju s uvodima "Meet the Kurt Cobain of Latin-American Literature". Ako se tko nakašlje na takvu ocjenu ili poredbe s Jamesom Deanom i Jimom Morrisonom dovoljno mu je gurnuti pod nos Bolañovu prvu objavljenu knjigu Consejos de un discípulo de Morrison a un fanático de Joyce (Savjet Morrisonova učenika Joyceovom fanatiku) iz 1984. godine. Pa ipak, mnogi konstrukciju mitova gledaju s dignutim nosom. Kolega pisac i prijatelj pokojnog Bolaña, Horacio Castellanos Moya, izrazio je gađenje nad ovakvim razvojem događaja, budući da je, kako kaže, Bolaño prije svega nonkonformist koji bi teško prihvatio kanonizaciju vlastite književnosti koja upravo traje. Moya u čitavoj priči vidi vješti marketinški trik, budući da je zapadnjacima u literarnom smislu uvijek najlakše prodati poète maudit verziju, nikad dovoljno otrcanu trikotažu o bogomdanom pjesniku koji svaki tjedan nakon pjesničkih predavanja odlazi na konzultacije kod grčkih bogova koji su i više nego voljni da mu daju flašicu književnog nektara, koje ovaj zauzvrat mora platiti narušenim zdravljem i kontrakulturnim životnim stilom, po mogućnosti uz neku sočnu ovisnost. I to nije samo, kako kaže Moya, odavno viđeno američko recikliranje, književni ekvivalent mita o Che Guevari, gdje se vječno lamentira o njegovim motorističkim dnevnicima, a ne o poslu ministra u Castrovoj vladi, ili o likvidaciji potpomognutoj CIA-om; riječ je o kompleksu starom barem dvjesto godina, koji se perpetuira još od predromantičara Rousseaua, pa preko Lorda Byrona i Gérarda de Nervala sve do simbolista.
No, Moya, potpuno ispravno, uočava još jedan fenomen, onaj 'zapadnjačkog poznavanja latinoameričke književnosti', a koji proizlazi iz godina i godina mlaćenja po Marquezu i nešto novijeg poznavanja deriviranih eklektičnih limunada zvanih Isabel Allende i Paolo Coelho. Stoga, za razliku od većine svjetske književnosti, svakog pisca južno od Rio Grandea procjenjuje milijarda upućenih, velikih književnih poznavatelja koji se podozrivo smješkaju kad vide nekog novog spic-pisca, jer oni znaju, oboružani sa Sto godina samoće, i neće ih nitko preveslati. No, što se zapravo u međuvremenu dogodilo? Knjiga Sto godina samoće postala je južnoamerička Mona Lisa, ili Oda radosti, prazna futrola ispražnjena od svakog smisla i značaja čak do tog nivoa da joj neće pomoći ni nalijepljeni brk niti sočna psovka izvedena od Márquezova imena ili naziva romana. Halapljivo tržište je provarilo književnu Doñu Lisu i sada želi nešto novo, krvavi tatarski odrezak, no-nonsens pisca koji šalje k vragu Márqueze i ostale prihvatljive njorbe ovoga svijeta, a ima li boljeg kandidata od čovjeka kojem se gadi "ljigavi privatni klub na čelu s Vargasom Llosom, Garciom Márquezom, Fuentesom i ostalim pterodaktilima". No, danas je mrtvac Roberto Bolaño jedini član kluba velikih zvijezda latinoameričke književnosti, budući da je tzv. latinoamerički bum sad postao običnom književnom činjenicom, fusnotom u pregledima i antologijama; famozna literarna supernova, književni bum bez presedana u prošlom stoljeću već je dugo obična crna rupa koja pliva svemirom ionako ispražnjenim od materije i značenja. No, plačljivi Moya, Sarah Pollack i ostali poznavatelji koji sad nariču nad stravičnim petrificiranjem genijalnog Roberta Bolaña i sami su zapravo prilično smiješni, pogotovo kad se zgražaju nad situacijama poput fotografije u netom objavljenom američkom izdanju romana Los detectives salvajes, u kojem je Bolaño predstavljen fotografijom iz vremena infrarealista, pjesničke skupine kojoj je pripadao kao mladi pjesnik u Meksiku, a ne kao ozbiljan pedesetogodišnjak koji umire u zrelim godinama. Pedesete godine su prilično dobro vrijeme za umrijeti ako si pisac, to su godine smrti Balzaca i Prousta, a ne nekih tamo nedovoljno formiranih Lautréamonta ili Radigueta. I nije bitno što se roman dešava u vrijeme kad je snimljena fotografija i što bi protagonist Arturo Belano baš nekako mogao sličiti na nekog od ljudi s fotke, jer Bolaño je umro kao "ozbiljan obiteljski čovjek, čovjek kojem je obitelj u to vrijeme bila na prvome mjestu. I ako će neki reći da je primio ljubavnicu, on je to učinio kao obiteljski čovjek, na pravi latinoamerički konzervativni način. Diskretno, i s prioritetima na pameti." Ova kerumovska figura uglednog Moye, čak ako je se nasilno progura u pokušaj nekakvog ironiziranja pokazuje običnu izgubljenost, a čitavu bolanjovsku raspravu i valjane argumente o nasilnom kapitalističkom kreiranju književnog kontrakulturnog mita gura s kolosijeka, i gle!, raspra pada s mosta kao van Hoddisovi vlakovi. No, nije bitno, Bolaño je mrtav i neće se pretvoriti u Vargasa Llosu niti u Vivienne Westwood. I baš ga briga što će ga u filmskoj biografiji glumiti Gael Garcia Bernal.
Neven Svilar
