Urušavanje stropova kuće bilo kojeg poznatog pisca iz književnog kanona bi samo po sebi bila vijest, no kada je riječ o Homesteadu, domu Emily Dickinson, onda ova vijest dobiva novo značenje. Homestead, u mjestu Amherst, u državi Massachusetts, tokom vremena postao je neka vrsta mitskoga mjesta, prostorom rađanja fantastičnog tijela poezije genijalne pjesnikinje američke kasnoromantičarske lirike; u svijesti ljubitelja njezinih pjesama pretvoren u ocean koji se pjeni i šapuće u trenutku rađanja Afrodite. Ako se za jednog Marcela Prousta kaže kako je bio izolirani pisac, a ne pisac izolacije, onda takva tvrdnja pogotovo stoji za pjesnikinju Emily Dickinson, koja je gotovo čitav zreli život provela u izolaciji, zaštićena u svom pjesničkom svijetu u Homesteadu. Njezin je dom danas neka vrst muzeja Emily Dickinson, budući da je njezina kuća već dugo vremena otvorena za posjetitelje.
Puritanski duh New Englanda, ultrakonzervativne zajednice kršćanskih unitarijanskih crkava, iznjedrio je tokom protekla dva stoljeća nekoliko genijalnih pjesnika, među kojima su i neki od najvećih pjesnika zapadnog kruga uopće; uz Emily Dickinson odmah pada na um T.S. Eliot. Za ovo dvoje pjesnika New Englanda karakteristično je i njihovo zamaskirano značenje. Tako, na prvi pogled, oni nisu pjesnici pobune, u onom smislu u kojem ćemo to reći za neke druge pjesnike. Također, na prvi pogled tu nema govora o nekim radikalnim ili progresivnim stavovima. No, istovremeno se ne može reći da nije riječ o angažiranim pjesnicima. Doduše, 'angažiran' kao epitet je od formiranja marksističke kritike preuzeo samo jedan mogući set konotacija, tako da ga se može, bez pojašnjavanja, koristiti samo u smislu lijeve i socijalno osviještene kritičke misli. Međutim, T.S. Eliot je 'angažirani pisac' par excellence, no njegova je misao bila suprotnog vektora od 'angažiranih' pisaca njegove generacije, o kojima, uostalom, ni nije imao mnogo riječi hvale (za Audena je rekao "Ja sam sve što Auden nije"). Pa ipak, njegovi angažirani tekstovi, razmišljanja i meditacije o trenutku kršćanske misli vremena, spadaju u najkvalitetnije tekstove te vrste uopće. T.S. Eliot rođen je 1888. godine, dvije godine nakon smrti Emily Dickinson, pjesnikinje gotovo potpuno anonimne u vrijeme njezina života, a čiji je avangardni potencijal također donekle prikriven.
I neki će sigurno smatrati spominjanje vjere i religije u kontekstu poezije Emily Dickinson blasfemičnim činom, budući da bi stavljanje te problematike u prvi plan kad se govori o njezinim pjesmama sigurno bila pogrešna strategija. No, razlog za ovakav postupak je čisto pragmatične naravi, te služi samo kao okvir jedne moguće usporedbe. Naime, Homestead, to mitsko mjesto, mjesto rođenja, života i smrti jedne pjesnikinje, usporediv je s vjerom Emily Dickinson, ili možda pomanjkanjem iste. Naime, Amherst je za života Dickinsonove bio poprištem četiri velika vjerska revivala; onog na Mount Holyoke Seminaryu 1848. i tri u Prvoj crkvi Amhersta -1844.-1845., 1850., i 1858. godine. I dok se u Europi širila revolucija 1848., New England je bilo mjesto jedne drugačije revolucije. Veliki povratak kršćanskog fundamentalizma sredinom stoljeća bio je neka vrsta odgovora na znanstvena otkrića, darvinizam i općenito pozitivizam 19. stoljeća. Dickinsonova to ovako očitava:
Faith is a fine invention
For gentlemen who see;
But microscopes are prudent
In an emergency
Pjesnikinja je svjedočila konverziji gotovo svih svojih prijatelja i čitave obitelji – oca, brata i sestre, dok je ona sama ostala po strani na ovoj konvertitskoj sceni i nikada nije pripadala niti jednoj kongregaciji. Njezino odbijanje konverzije na Mount Holyokeu izuzetno je mučilo pjesnikinju te joj je donijelo stanoviti osjećaj odbijanja i izdvojenosti od čitave zajednice. U jednom pismu tu situaciju pomalo ironizira: "Krist je pozvao sve u mome gradu, i svi moji drugovi su se odazvali, čak i moja draga Vinnie (njezina sestra Lavinia) vjeruje da ga voli, te mu vjeruje, a ja jedina stojim sama u pobuni, i polako postajem nehajna." Nakon zadnje vjerske revolucije 1858. Dickinsonova je već u potpunosti izvan svega toga, a nedugo poslije prestaje odlaziti i na mise, što je nečuveno. Ona je željela religiju "koja sumnja jednako žarko kao što vjeruje".
Dickinsonova je bila marljiv čitatelj baš kao i pisac (autorica 1.775 pjesama, bez naslova; atribuirane pjesme umjesto naslova imaju brojeve), a na nju su veliki utjecaj izvršili engleski metafizički pjesnici 17. stoljeća, uključujući dakako i Johna Donnea, koji je pokušavao pomiriti kontradikciju misli i vjere. Među pjesmama Emily Dickinson izuzetno su brojne one s kršćanskim motivima, a ponekad sa subjektom koji se nalazi u položaju Kristove mladenke.
Given in Marriage unto Thee
Oh thou Celestial Host--
Bride of the Father and the Son
Bride of the Holy Ghost.
Other Betrothal shall dissolve--
Wedlock of Will, decay--
Only the Keeper of this Ring
Conquer Mortality-
Emily Dickinson povlači se u samoću vlastite vjere simultano s povlačenjem iz vanjskog svijeta. Homestead, rezidencija Dickinsonovih, postaje tako zapravo vanjska projekcija same Emily. I zato nije potpuno pogrešna ili nategnuta tvrdnja da se taj tip novoengleskog kalvinizma zrcali u njezinoj poeziji baš kao što se Homestead zrcali u njezinoj ličnosti. Vjera i Homestead postaju točka nedogleda, mjesto spajanja: u njima je rođena, u njihovom okruženju živi, iz tog okruženja ne može pobjeći. To je mjesto njenih slika, motiva njezine poezije, to je njezin jezik, njezin referencijalni okvir: početak i kraj njezina iskustva.
Smatram da je upravo to samonametnuto ograničavanje zapravo mjesto njezina totalnog oslobađanja, mjesto gdje duh osjeća glad i potrebu za drugim, vječnu čežnju. I zato nije paradoks što iz takvog jednog konflikta izvire tako čista poezija bjeline, poezija čuđenja i čežnje. I baš zato što je Homestead utkan u njezine pjesme, urušavanje zidova kuće nipošto ne može biti urušavanje totalne emancipacije i neovisnosti, već je riječ o običnom komadu stropa koji se srušio na pod. Emily Dickinson je prvi akmeist!
Heaven is what I cannot reach!
The apple on the tree,
Provided it do hopeless hang,
That 'heaven' is, to me.
The color on the cruising cloud,
The interdicted ground
Behind the hill, the house behind, -
There Paradise is found!
Neven Svilar
