Patti Smith i Jim Carroll
Nakon što je dobio nominaciju za Oscara za film Running on Empty iz 1988. godine, pitali su Rivera Phoenixa što sljedeće želi snimiti. Phoenix je iz kaputa izvukao džepno izdanje knjige The Basketball Diaries i rekao: "Ovo. Želim igrati Jima Carrolla!" Sama smrt ga je u tome spriječila.
Carroll je od djetinjstva vodio podvojen život. Kao sin vlasnika bara djetinjstvo je proveo na Lower East Sideu na Manhattanu. Kao nadareni četrnaestogodišnjak dobio je stipendiju za pohađanje privatne škole u New Yorku. Tamo se, osim pisanjem, počeo baviti i košarkom, u kojoj je bio izuzetno uspješan te je bio proglašen za jednog od najboljih srednjoškolskih igrača u državi. No, istovremeno je uzimao heroin (kojeg je počeo redovito konzumirati još kao trinaestogodišnjak) i prostituirao se kako bi održavao naviku. Ipak, čitavo je vrijeme pisao poeziju, uglavnom pod utjecajem pisaca kao što su Allen Ginsberg i Frank O’Hara, te sudjelovao na pjesničkim večerima i manifestacijama poput St. Mark’s Poetry Projecta u East Villageu. Nije prošlo mnogo te su upravo njegovi književni idoli poput Ginsberga i Kerouaca prepoznali poeziju ovog šesnaestogodišnjaka.
Već sa šesnaest objavljuje prvu zbirku Organic Trains (1967.) koja sadrži 16 pjesama, a pjesme mu objavljuju The Paris Review i magazin Poetry. Sa sljedećom zbirkom 4 Ups and 1 Down (1970.) postaje poznato ime na njujorškoj underground sceni, a ubrzo The Paris Review objavljuje ekscerpte njegovih dnevnika koji će kasnije biti objavljeni pod imenom The Basketball Diaries (1978.). Nakon što je neko vrijeme pohađao Wagner College na Staten Islandu i Columbia University, napušta školu i radi u Factoryju Andyja Warhola gdje piše scenarije za njegove eksperimentalne filmove. Osim toga, radio je i kao asistent slikara Larryja Riversa te živio kod para Patti Smith - Robert Mapplethorpe. Inače, u nedjelju, nakon što je objavljeno da je Carroll umro, novinar The New York Timesa razgovarao je s Patti Smith koja je rekla "Upoznala sam ga 1970. godine, a već je tada bilo opće poznata činjenica da je riječ o najboljem pjesniku svoje generacije… Njegova poezija bila je sofisticirana i elegantna. Posjedovao je ljepotu".
Cijeli taj period života Carroll je opisao u knjizi Forced Entries: The Downtown Diaries, 1971-1973. No, i dalje je nastavio s heroinskom ovisnošću. Njegova muzička karijera započela je, pak, potpuno slučajno, krajem sedamdesetih, kad ga je Patti Smith usred koncerta pozvala na stage da deklamira svoje stihove. Publika je reagirala odlično, a on je odlučio osnovati bend. Na preporuku Keitha Richardsa iz Rolling Stonesa, Jim Carroll band potpisuje ugovor s Atlantic Recordsom. Prvi album, prema tvrdnjama kritike ujedno i najbolji, Catholic Boy (1980.) doživio je dosta veliki uspjeh, za razliku od sljedećih albuma.
Osamdesete godine bile su godine određenog zatišja, barem u smislu komercijalnog uspjeha ovog pisca, no sve se promijenilo 1995. sa snimanjem filma The Basketball Diaries, s Leom DiCapriom u ulozi Carrolla. Kad je snimljen film je predstavljao vrhunac produkcije filmova koji se bave uzimanjem heroina (već je opće mjesto izreka kako su osamdesete godine kokaina, a devedesete heroina), a koji su omeđeni s dva ključna filma: Drugstore Cowboy (1989.) Gusa Van Santa, i Requiem for a dream(2000.) Darrena Aronofskyja. Jedna od zapravo i ne tako brojnih poveznica između Basketball Diariesa i Drugstore Cowboyja jest da se u oba filma pojavljuju dvije kultne figure u svijetu književnih ovisnika: dok se Jim Carroll pojavljuje u adaptaciji vlastite knjige, u filmu Gusa Van Santa pojavljuje se doajen među američkim ovisnicima iz literarnog svijeta, William S. Burroughs. Burroughs u filmu mrmlja o nekakvim teorijama zavjere desničarskih fundamentalista, što su mnogi ismijavali po izlasku filma, no što se desetak i više godina poslije, u doba Halliburtona odnosno izlijevanja vjerske fundamentalističke desnice iz korita Bible Belta, pokazalo posve istinitim. Međutim, bez obzira na veliki potencijal koji je nudio predložak, sam film Basketball Diaries nema mnogo dobrih strana. No, ipak ima nekih kvaliteta; između ostalog, tu je i dobra scena u kojoj Leonardo DiCaprio teško pati na ovisničkoj krizi, što je neusporedivo bolja sekvenca od recimo one u kojoj Ewan McGregor u Trainspottingu gleda nekakve bebe na stropu, što neodoljivo podsjeća na kretensku bebu koju halucinira Ally McBeal.
Zadržimo se sekundu na temi predstavljanja ovisničke krize na filmu, zanimljivo je da je jedan od vrhunaca glumačkog portretiranja simptoma skidanja s heroina na filmu, ujedno i prva scena u povijesti mainstream Hollywooda u kojoj se taj medicinski fenomen pokušava realno prikazati. Riječ je, ni manje ni više nego o Franku Sinatri koji je to zaista dobro odglumio u filmu The Man with the Golden Arm iz 1955. godine. No, bilo kako bilo, film The Basketball Diaries postigao je značajan uspjeh, a osim što je karijeru Leonarda DiCapria lansirao u novu dimenziju, isto je učinio i s onom Jima Carrolla. Nastavio je objavljivati, kako zbirke poezije (Void of Course: Poems 1994-1997), tako i nekoliko spoken-word albuma. No, kvaliteta kasnije poezije niti u jednom trenutku ne doseže nivo njegovih tekstova iz 60-ih i 70-ih godina.
Prema navodima njegove bivše supruge Rosemary Carroll, pjesnik Jim Carroll umro je u svom stanu na Manhattanu od posljedica srčanog udara. Carroll je umro dok je radio za pisaćim stolom.
Neven Svilar
