Početkom mjeseca Carol Ann Duffy izabrana je na mjesto
poet laureate, najprestižniju poziciju u tradiciji okrenutom britanskom kulturnom
establishmentu, kao prva žena uopće na poetskom prijestolju ustanovljenom 1668., na kojem su u povijesti imperija sjedili
Dryden,
Wordsworth,
Tennyson… No tu nije bio kraj veličanstvenoj emancipatorskoj predstavi, koja me podsjetila na dodjelu Oscara prije sedam, osam godina, kada je Akademija filmskih umjetnosti jednim zahvatom maestralno izbrisala stoljeće rasizma u američkoj kinematografiji, dodijelivši nagrade
Halle Berry i
Denzelu Washingtonu. Naime, druga u ovom ženskom poetskom paketu trebala je biti
Ruth Padel, pra-praunuka
Charlesa Darwina, koja je prije deset dana izabrana na drugu po važnosti poziciju književne hijerarhije u Britaniji, odmah nakon
poet laureate - mjesto predstojnice katedre za poeziju na Oxfordu, kao prva žena od otvaranja katedre 1708. godine. Glavni suparnik Ruth Padel u borbi za prestižnu poziciju koju su u prošlom stoljeću držali ljudi poput
W.H. Audena,
Roberta Gravesa i
Seamusa Heaneya, bio je nobelovac
Derek Walcott. Walcott, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1992., cijenjeni je pjesnik, dramatičar i likovni umjetnik, koji je od 1948. objavio 21 zbirku pjesama, a posebno je poznata njegova epska poema
Omeros objavljena prije dvadesetak godina, neka vrsta homerijanskog palimpsesta koji umjesto mediteranskog bazena kao centrifugalni topos donosi karipski arhipelag.
No, nakon što su iznenada akademici i učenjaci Oxonianci, kao i novinari diljem zemlje, dobili anonimna pisma u kojima se opisuje sumnjiva seksualna prošlost Walcotta, koja uključuje i trideset godina staru tužbu neke studentice za seksualno uznemiravanje, Walcott se povlači iz izborne utrke te, samim time, Ruth Padel odnosi pobjedu i dobiva petogodišnji mandat, a otočki mediji priliku da se raspjevaju o velikom mjesecu za žensku književnost i britansku kulturu u cijelosti. Padel daje niz izjava u kojima napada
'podlu taktiku anonimnih napada protiv gospodina Walcotta', koji je bio favorit za poziciju.
A onda, preokret; Ruth Padel daje ostavku niti deset dana nakon ustoličenja. Naime, otkriveno je da je autorica kampanje protiv Walcotta bila sama Padel, koja je kao u nekoj sapunici dugo spletkarila i radila na konstrukciji zvanoj
Professorship of Poetry, što njene izjave u kojima osuđuje napade na Walcotta čini posebno ciničnim i odurnim. Kada je istina počela izlaziti na vidjelo Padel je još neko vrijeme opovrgavala da je imala bilo kakve veze s tim, no pritisak je očito postao prevelik te je, nakon što je dala ostavku, Padel ipak priznala svoje tajne radnje, ali je i otkrila da se uopće ne osjeća krivom već da je morala to učiniti zato što su studentice na fakultetu bile zabrinute zbog mogućnosti dolaska napaljenog degutantnog starca-pjesnika, što je morala spriječiti na ovaj ili onaj način.
'Sve što sam činila, činila sam u najboljoj namjeri i moram priznati da mi uopće ne bi bilo krivo da sam izgubila profesuru od Dereka, ali shvaćam da bi neki ljudi mogli drugačije interpretirati moje djelovanje', rekla je. Otkriveno je i da je u pismima stajalo kako je Walcott starac narušena zdravlja te da uopće nije Britanac već da dolazi s Kariba. Walcott nije htio komentirati napade, već je samo rekao da je anonimna epistolarna kampanja protiv njega neka vrsta odurnog kompromitiranja njegove ličnosti. Zanimljiv je komentar
Michaela Deacona iz
The Telegrapha, koji je odmah nakon što se Walcott povukao iz izbora, a prije nego što je skandalozna istina postala poznata, izrazio gađenje nad napadima jer da je po standardima koji se postavljaju danas u doba fašističke političke korektnosti,
Lord Byron 'ženskar',
Samuel Taylor Coleridge 'uživalac droga',
Keats 'narkoman',
Rudyard Kipling 'imperijalist',
T. S. Eliot 'rasist', a
Dylan Thomas 'pijanac i prosjak koji je čak i potkradao prijatelje'.
