12. 3. 2008., dan prvi
Zbog uštede, najrazličitijim letovima, na lakim krilima German Wingsa preko Berlina, Bonna/Koelna i Stuttgarta stigao je u utorak najveći dio sudionika Leipziškog sajma knjiga na kojemu je ove godine, po prvi put, Hrvatska zemlja-partner. To će reći da već na aerodromu dokučite dubinu njemačke organizacije, naime, na ekranu na kojemu možete provjeriti bukiranost hotela uz njemački, talijanski, engleski i francuski postoji i ikonica za hrvatski jezik.
U odličnom hotelu Balance na kraju grada, sa šanka, na nekoj od bezbroj njemačkih televizija odjednom se pojavi Alida Bremer, pa Roman Simić i Olja-Savičević Ivančević - osoblje hotela je zapljeskalo! – a na Deutsche Welle se svakih sat vremena navodno vrte izjave nekih naših pisaca. Nadam se da nas organizatori nisu ubacili i na Pay TV, to bi moglo biti kontraproduktivno. Možda provjerim večeras.
Na Istria party sam dobrano zakasnio, budući da sam morao namiriti proteinske gubitke, ali gomila ljudi i medija – oko kojih se na koncu sve i vrti – su u ostacima još bili u klubu u kojemu je, za tu priliku, na donjem katu bilo dopušteno pušenje. Inače, Nijemci, barem istočni, nisu baš tako rigorozni u provođenju zabrane pušenja, u dosta hotelskih soba je pušenje dopušteno, na izlogu mnogog kafića se dimi cigareta, da ne spominjemo slobodu pušenja koja vlada na ulicama i pred aerodromskim zgradama.
Atmosfera je dobra, opuštena, prijeti da se party produži do dugo u noć, ali kombinacija umora i opreza prevladava, poslije dva ostaju atmosferom i pivom najponeseniji – koje ovom prilikom nećemo imenovati – ja se kupim na rub grada, gdje su zgrade usporedive sa zagrebačkim donjogradskim, ali uvijek više za kat do dva, u gradu slavne prošlosti i suvremene depopulacije: samo za života Olivera Zillea, direktora Sajma rođenog potkraj 50-ih, Leipzigu je opao broj stanovnika sa 680.000 na 510.000 ili za nekih 25%, za jedan Split. Trend je raznim poticajnim mjerama vlade, od subvencioniranih podstanarina nadalje, znatno usporen. I ja, usporen i umoran, liježem i navijam mobitel, jer sutra je otvaranje Sajma na drugom kraju grada, najkasnije u 10 treba krenuti e da bi se tamo osvanulo u 11 sati u pristojnom izdanju.
13.3.2008., dan drugi
Budi me pljusak, tutanj i huuuuk vjetra, kosi prozori na mojoj više pariškoj nego njemačkoj mansardi u potkrovlju hotela bubnjaju - da nije pouzdane njemačke gradnje sigurno bi i procurili – bjesni oluja. Nekako sam već navikao na vremenske lakrdije u Leipzigu, zadnja dva puta kad sam bio jedan dan je bio rezerviran za pljusak snijega. Leipzig se nalazi na ploči koja nema reljefa koji bi ga branio od baltičkih hladnoća, na vjetrometini Baltik – Virovitica.
Kad, uz dosta muke, ustanem i siđem na doručak otkrivam da ostali nisu tako dramatično doživjeli oluju. Jedino je Olja Savičević Ivančević kroz san pomislila da netko na katu iznad vuče ormare. Vrijeme zubato sunčano i vjetrovito, prostor ugodan za igru, zdravlje blago narušeno, posebice elasticitet pluća, ljubav – književnost. Alida Bremer nas nekoliko vozi do Sajma i usput rješava nevjerojatne zavrzlame, Sajam je daleko, RTL ekipa zove na intervju, pa još netko, i još netko, jurimo i stižemo do impresivnog sajamskog zdanja kojega ću ovih dana pofotkati jer mi ga se ne da opisivati.
Na štandu je kaos, puno ljudi, gužva, kamere, protokoli, direktori, ministar Biškupić, otvaranje štanda zamišljenog kao živahni punkt traje za moj ukus predugo, osim toga ne znam njemački, pa švrljam uokolo, vraćam se, netko spominje Matiju Vlačića Ilirika, promptno odlazim u daljnje švrljanje i obilaženje. Eh da, na otvorenom je pjevala i ženska klapa 'Murtelice' s Paga. Uvijek sam malo skeptičan prema prigodnom folkloru, prema folkloru na asfaltu posebno, ali kad su jučer jednu, valjda iz dosade, cure otpjevale ispred izlaza 325 štutgartskog aerodroma, prolomio se spontan pljesak izdosađivanih putnika. Ovaj put je pljesak bio protokolaran, gužva na štandu i dalje velika, a izdašan catering je održava.
Konačno, kreću promocije, Robert Perišić, Svjetlan Lacko Vidulić i Jurica Pavičić u programu 'Cafe Europa' predstavljaju opuse, pričaju o književnosti, događaj je zamišljen kao marketing cijele scene. Prijevod romana Oči Ede Popovića promovira se na štandu, pa splitska monografija Klarić-Fiamengo Pazar i peškarija, Christine Koschmeider mi daje dvostruki audio-book s našim i ex-Yu autorima – iznenađenje – bio je planiran jednostruki, i ja sve do danas nisam znao kako je riješila problem viška materijala, a riješila ga je tako da je dodala još nekoliko autora i složila dvostruki audio. Za razliku od našeg Ministarstva koje ne daje potpore i ne otkupljuje naslove ex-Yu autora koji premijerno objavljuju u Hrvatskoj, Robert Bosch Stiftung, koja je financirala cijeli projekt, podržava ideju da Zagreb prema ex-Yu bude otprilike ono što je London za Commonwealth.
Nakon nekoliko sati, manja grupa ozračena kontaktima izvlači se i odlazi na ručak u centar grada. Ni indijski restoran, ni Cafe Museum, navodno druga najstarija europska kavana, nisu nas impresionirale ponudom, naizmjenični udari toplog i hladnog i borba s osobnim termostatom iscrpljuju. Ipak, idemo na predstavljanje prijevoda Mesara Drage Glamuzine i Pjesama iz Lore Borisa Dežulovića. Ovo drugo me posebno zanima, jer ne mogu zamisliti prijevod Borinog ironijskog pisma, budući da ironija živi od konteksta. Obje zbirke su najavljene kao 'stvarnosne', šokantne i one koje govore o nasilju. Sve stoji i, sve skupa, siguran sam, daje sasvim pogrešnu predodžbu o svakoj od njih. Na Borine pjesme nitko se od Nijemaca ne cereka, ozbiljni su. Inače su ozbiljni i vole dugo i pomno slušati. Mislim da se radi o kombinaciji prosvjetiteljstva i totalitarizma.
Sada sam već opasno umoran, idem do hotela, pokušat ću navečer otići na predstavljanja Olje Savičević-Ivančević i Ivane Sajko, prije toga bih morao pročekirati mail i Booksi napisati koju riječ, boli me glava, nemam vremena ni snage za reminiscencije…
Nisam otišao nikamo, pišemo se sutra.
Kruno Lokotar
