Nadarov portret Dumasa starijeg
Posljednja dva tjedna čitav Pariz oblijepljen je plakatima koji predstavljaju film L'Autre Dumas (Drugi Dumas). Povijest književnosti poznaje dvojicu slavnih pisaca imena Alexandre Dumas. Jedan je Alexandre Dumas - père, dakle Dumas ćaća, dok je drugi Alex Dumas sin. Film govori o poznatijem od dvojice pisaca Dumas, odnosno o ćaći, koji je autor velikih romana Tri mušketira i Grof Monte Cristo, no njegov naslov, L'Autre Dumas, ne odnosi se na njegovog sina, već na pisca koji je nestao iz kolektivne memorije, iako je, najvjerojatnije, imao golemu ulogu u pisanju ovih klasika popularne književnosti. Riječ je, naime, o čovjeku kojeg je Dumas unajmio kako bi mu pomogao u pisanju romana i/ili pisao romane koje bi Dumas kasnije potpisao. Čovjeku koji se zvao Auguste Maquet, a po zanimanju je bio ghostwriter.
Ghostwriteri su književna činjenica, a usluge tih književnih fantoma koristili su nebrojeni slavni ljudi, od Josipa Broza Tita, preko Andyja Warhola pa sve do Nives Celzijus. Na prvi pogled riječ je o izuzetno nepravednom postupku pri kojem se ljudi s imenom i prezimenom služe uslugama ljudi koji se odriču svog identiteta kako bi njihovi poslodavci postali autori knjiga. Čini se da je danas, u doba masovne književne produkcije i štampanja svega i svačega, kada svaki celeb objavljuje svoje memoare, potreba za pismenim ljudima koji će njihove tričave avanture uobličiti u nešto suvislo veća nego ikad. Pa iako je to u neku ruku istina, činjenica je da su ghostwriteri imali važnu ulogu u čitavoj povijesti zapadne književnosti. Njihov posao možemo usporediti s velikim majstorskim radionicama kroz povijest, u kojima mnoštvo mladih slikara crnči po čitave dane da bi na kraju posla došao majstor i vještim pokretom na donjem desnom uglu napisao 'Tizian'!
Tako, na primjer, nisu rijetki slučajevi poput onoga Toma Clancyja, čije špijunske romane piše ghostwriter. No, on je barem potpisan, iako toliko malim slovima da su gotovo nevidljiva golom oku. Također, sve su češći slučajevi poput onog autorice ljubića-bestselera, Virginije C. Andrews koja je unajmila ghostwritera da nastavi s pisanjem 'njezinih' romana nakon njene smrti , dakako 'u njenom stilu'. Sličan je slučaj onaj Michaela Crichtona koji je prošle godine umro, a čije će započete projekte završiti ghostwriteri i, dakako, potpisati ih njegovim imenom. No, od pisaca mrtvaca svakako je najpoznatiji slučaj onaj Roberta Ludluma koji je najviše romana napisao dok je trunuo u grobu. No, ghostwriteri ipak najčešće pišu knjige autorima kao što su David Becham, Jordan, Nives Celzijus ili veličanstveni American Idol monstrum pod imenom Clay Aiken, koji je objavio bestseler autobiografiju pod nazivom Learning to Sing, iako prema vlastitom priznanju mrzi knjige i nikad nije napisao ništa dulje od autograma na potpisivanjima svojih autobiografija vjernim fanovima u američkim šoping centrima. Tu su, dakako, i političari koji marljivo štancaju svoje autobiografije, memoare i različite didaktičke tekstove. Međutim, većina njih nikad ne spomene svog ghostwritera, što se ne bi moglo reći za Hillary Clinton koja je u tom smislu barem bila iskrena, priznavši da je neka Barbara Feinman bila ghostwriter njezine knjige It Takes a Village and Other Lessons Children Teach Us.
No, pod termin ghostwriter trpa se sve i svašta. Postoje i argumentacije prema kojima je npr. Biblija djelo ghostwritera, kao i Homer koji bi po tom principu trebao biti nešto kao zajednički naziv brojnih pisaca koji su radili na Ilijadi i Odiseji, baš kao što je i Carolyn Keene zajednički nazivnik za brojne ghostwritere koji su radili na slavnoj Nancy Drew seriji. Pa ipak, većina ghostwritera ipak su radili za autore koji ili nisu bili previše pismeni, ili nisu imali previše vremena i živaca za nešto tako naporno kao što je pisanje, ili su naprosto radili za nekakvu franšizu kao u slučaju Ludluma ili serijala Nancy Drew. Zaista su u tom smislu rijetku slučajevi da se neki poznati književnik služi ghostwriterima.
Prema nekim spekulacijama u tu kategoriju mogao bi spadati naš ćaća Aleksandar Dumas. Doduše, neki će reći, vjerojatno i posve ispravno, da se Dumas zapravo ne razlikuje u mnogome od nekakvih današnjih Ludluma, Crichtona, Stevena Kingova i ostalih popularnih autora koji prodaju milijune primjeraka. Naprosto postoji nešto što se zove historijska patina, pozlata koju na predmet zanimanja nanosi prohujalo vrijeme zbog čega nam stvari bez mnogo vrijednosti izgledaju privlačne i fascinantne dok istovremeno njihove suvremene ekvivalente smatramo bezvrijednim smećem. Sigurno bi neki Waltera Scotta danas tretirali kao petparačkog krivotvoritelja povijesnih činjenica, dok ga danas smatramo velikim piscem, genijalnim romantičarskim utemeljiteljem povijesnog romana. Međutim, što god mislili o Dumasu i njegovoj literaturi, ona je majstorska, danas pitka i čitka baš kako je bila i sredinom 19.stoljeća. Za one koji smatraju da to nije tako i da znamo za njega samo zato što tada nije bilo drugih pisaca, dok danas piše svaki drugi čovjek na planeti i da su svi najednom pisci, treba istaknuti činjenicu da iza svakog Dumasa, Waltera Scotta, Augusta Šenoe ili Zagorke, stoje mirijade pisaca za koje nikad nismo čuli, čitave literarne regimente koje su odmarširale u zaborav povijesti iz kojega se vrlo rijetko vrati poneki zanimljiviji autor, književna Euridika po koju je u književni Had došao nekakav nadobudni književno-povijesni Orfej, kako bi je revalorizirao i približio njenu zaboravljenu umjetnost novim pokoljenjima. No, ako se takvi pisci i vrate iz ništavila kolektivnog zaborava, ghostwriteri se nikada ne mogu nadati takvoj mogućnosti.
Pa ipak, prije nekoliko dana u francuskim kinima pojavio se spomenuti film koji preispituje književni opus Alexandrea Dumasa, odnosno njegovo korištenje uslugama stanovitog Augustea Maqueta, danas sasvim nepoznatog pisca, u stvaranju klasika svjetske književnosti poput Tri mušketira ili Grofa Monte Cristoa.
L'Autre Dumas govori o odnosu Alexandrea Dumasa, kojega utjelovljuje neumorni francuski Ivo Gregurević, Gérard Depardieu, i Augustea Maqueta, njegovog pisca plaćenika. Prema riječima stručnjaka za Dumasa, film pomalo slobodno kombinira činjenice iz pariške književne povijesti s fikcijom, među ostalim opisujući Maquetovo nastojanje da iskorači iz sjene popularnog pisca. Međutim, pokušaj probijanja opne anonimnosti zapravo je temeljni faux pas prešutnog sporazuma između pisca i ghostwritera, prema kojem ovaj potonji ne smije ni u kojem slučaju ukazivati javnosti na svoje postojanje. Ovakvo prikazivanje klasika francuske književnosti izazvalo je žustre rasprave u francuskim književnim krugovima. To zapravo i ne čudi budući da je Dumas neka vrsta nacionalne ikone, čiji je kostur prije desetak godina za vrijeme predsjednikovanja Jacquesa Chiraca pompozno prenesen u Panthéon, zajedničku kosturnicu dičnih francuskih muževa. Temelj rasprave jest uloga Maqueta, odnosno pitanje da li je on bio samo marljivi sakupljač materijala za Dumasove povijesne priče, ili je upravo on bio taj koji stoji iza ovih slavnih romana. Onima koji vjeruju da je Maquetova uloga u Dumasovoj književnoj slavi bezobrazno podcijenjena ide u prilog činjenica da ga je Dumas već od njihovog prvog susreta početkom petog desetljeća 19. stoljeća tretirao kao što nemoralni profesori tretiraju svoje znanstvene novake koji napišu znanstveni rad na kojeg se poslije profesor potpiše i objavi ga pod svojim imenom. Naime, njihova je suradnja počela nakon što je Dumas pod svojim imenom objavio Maquetov roman Le Chevalier d'Harmental, a potom su dvojica pisaca objavili još desetak romana, dakako pod Dumasovim imenom. Dumas je ušao u književnu povijest, dok je Maquet ostao poznat eventualno malobrojnim poznavateljima Dumasa i pariške književne scene sredine 19. stoljeća.
Još jedan podatak koji ide u prilog teoriji da je Maquetova uloga veća nego što je dosad bilo priznato jest činjenica da Dumas nakon prekida njihove suradnje nije objavio gotovo ništa, dok je Maquet nastavio pisati i objavljivati. Istinu možda nikada nećemo doznati, no Maquet, ako i nije doživio književnu slavu, barem je ostvario ono čemu teže svi ghostwriteri, a nitko ne ostvari. Maquet se naradio, ali je i zaradio. Štoviše, s novcem zarađenim od suradnje s Dumasom čak si je priuštio i dvorac. Navodno mu ni to nije bilo dovoljno budući da je žudio za društvenim priznanjem kojeg nikada nije dobio. Kob ghostwritera, ovih fantoma književnosti.
Neven Svilar
