Jučer je održana prva epizoda novog ciklusa Gričkog dijaloga, pod nazivom 'Tko se ima pravo piscem zvati?'. U raspravi koja je sišla iz HDP-ove Basaričekove u Donji grad, točnije u knjižaru Profil Megastore, sudjelovali su Renato Baretić (pisac kojeg se čita), Silvija Šesto (autorica koju se mora čitati, s obzirom da pet njenih naslova zauzelo položaje u lektiri), Nikica Petković (profesor i teoretičar kojeg su moderatorice Jadranka Pintarić i Jagna Pogačnik na početku najavile kao predstavnika akademskog establišmenta na što je ovaj nimalo diskretno preokretao očima), Alka Vuica (skladateljica lakih nota, odnosno 'uglazbljenih stihova'), dok je, na našu žalost, a svoju sreću, Milana Vlaović zapela na nekom aerodromu i nije mogla sudjelovati u ovom dijaloškom monstrumu. I kao što je to redovno slučaj kod rasprava ovakvog tipa, one uvijek postave mnogo pitanja (čak previše, jer odgovore na većinu njih uopće ne želimo znati), a ništa od značaja ne izrode, osim možda poneke sočne svađe. Jedina sreća je bilo sudjelovanje ratoborne skladateljice lakih nota koja je svojim prodornim nazalnim deranjem propisno, iako bez ikakva povoda i razloga, išibala sve prisutne goste, kao i mnoge kulturne djelatnike (tako smo mogli čuti da je 'Miljenko Jergović poošast hrvaaatskoog noovinaarstva kojii nijee nikaakaav pisaac, već običaan traačeer!'). 
Teme rasprave bile su:
Kako se stječe status književnika? Je li za to potrebno članstvo u strukovnoj udruzi, potvrda neke sveučilišne katedre, pozitivne kritike ili samo odaziv publike?
Odgovor na pitanje nije ponuđen.
Gdje je granica između onoga što se smatra vrijednom književnošću i onog bezvrijednog i tko je taj tko je određuje? Kako su se pomicale granice (i jesu li) elitnog i popularnog tj. komercijalnog u književnosti?
Odgovor na ovo pitanje nije ponuđen.
Postoji li danas trivijalna književnost samo da bi poslužila kao modni dodatak?
Autor se ne sjeća odgovora zato što je u tim trenucima slučajno srušio konobara koji je nosio pun pladanj boca i čaša i time izazvao bijes konobara i smijeh prisutnih oko sebe.
Zašto su neki akademski krugovi sumnjičavi prema knjigama koje su prodavana tržišna roba? Je li uopće moguće biti čitan i cijenjen od struke?
Autoru teksta čini se da je tu neki odgovor možda i ponuđen, ali iskreno, nije siguran, zato što se u tim trenucima pravio da sluša raspravu iako je još razmišljao o prethodnom incidentu.
Je li pisanje profesija ili hobi? Pomaže li ili odmaže knjizi to što je autor popularan u nekoj drugoj profesiji?
E, ovdje je Renato Baretić rekao da njemu pisanje skoro da dođe k'o hobi, iako bi on volio da može pisati svakih par godina, mora češće, zbog zarade…
I da, rasprava o tome mogu li novinari biti piscima je bila pravi bombončić, te je kod nekih sudionika izazvala pravu buru emotivnih reakcija. Doduše nitko se nije sjetio postaviti pitanje ima li Miroslav Krleža pravo piscem se zvati, ili bar August Cesarec, ili možda recimo Mario Vargas Llosa, ili bilo tko od nekoliko tisuća poznatih pisaca koji su, jelte, bili i novinari. No zato su, tada je postalo očito, mazohistički nastrojeni posjetitelji mogli čuti nove zanimljive priloge i činjenice u stvarno izdržljivoj aferi Nives Celzijus, na primjer to da je gospođa Celzijus trebala dobiti nagradu, no da je trebala biti poštena i podijeliti je sa svojim kasperolikim prijateljem, naime strašnim ghost-writerom!
Tko se ima pravo sretnikom koji nije bio na raspravi o estradizaciji književnosti sinoć u Profil Megastoru zvati? Ja ne!
