"Poznata je ljubav između filma i književnosti. Ta neraskidiva suradnja medija traje gotovo od početka filmske umjetnosti, od kad se na dokumentarizam ranih radova nadovezala epika pripovijedanja koja je pretpostavljala razrađenu scenaristiku, dugometražnu tekstualnost namijenjenu za medij velikoga platna. To je svakako mjesto na kojem u svijet filma na velika vrata ulazi medij pisma (iako s njim naravno raste od početka): kao tekst-scenarij prema kojemu se stvara, kao tekst-tumačenje, teorija, kritika kad je završen, ali i kao 'tekst' kojim se uopće kreće u realizaciju, kao sredstvo prikupljanja financija, produkcijski zahvat...
Kad smo već kod općih istina i početničkih teza, tekst u većini slučajeva do platna stiže posredno, preko zanatlija ili samih redatelja, teoretičara ili producenata, jer književnofilmski homo univerzalis koji 'stvara' u dva posve različita medija nije tako česta pojava na 'umjetničkoj' sceni. I tek su se rijetki s uspjehom okušali u oba 'pisma', iako su i takvi 'izleti' uglavnom zamagljeni uspjehom u njihovoj matičnoj umjetnosti - Paul Auster (Lulu on The Bridge), Stephen King (Maximum Overdive), Norman Mailer (Wild 90; Maidstone…), Gabriel Garcia Marquez (dio omnibusa La Langosta azul), Peter Handke (The Left-Handed Woman…), Marguerite Duras (India Song…), Yukio Mishima (Ritual of Love and Death), Alain Robbe-Grillet (La Belle Captive…), Ryu Murakami (Tokyo Decadence…), Pier Paolo Pasolini (Salò o le 120 giornate di Sodoma…), Jean Cocteau (Le Sang d'un poète…), Susan Sontag (Duet for Cannibals…), Guy Debord (La Société du spectacle…), Bertolt Brecht (Mann ist Mann…) … Teoretičari, filozofi, dramatičari, pjesnici, a usto ponekad i književnici, redatelji, scenaristi; popis nije kratak, ali je nažalost nedovoljno poznat i filmofilima i teoretičarima književnosti.
Program koji ove godine nudi Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa 25 fps pokušat će biti uvodom u književnofilmski rad nekolicine enfant terriblea svjetske književnosti. Program je obilježen ne samo radovima velikana u dvama medijima – vizualnom i tekstualnom – nego i jedinstvenom 'temom' koju promišljaju a koja se i nameće kao logičan slijed prelaska s papira na platno/ekran – temom gledanja. Usto, većina je filmova prvi i posljednji redateljski rad velikana, a odgovor se ponekad krije i u kontroverzi koja ih je pratila, pa je 'čin gledanja' tih radova danas umnogome omogućen tek nekolicinom vizionara koji su spasili filmske kopije iz povijesnog zaborava.
Un chant d'amour (Ljubavna pjesma, 1950) jedan je od najpoznatijih radova u programu. Njegov je autor kontroverzni dramatičar i pisac Jean Genet, čiju ulogu na filmu najbolje pamtimo preko Rainera Wernera Fassbindera i dramatizacije Querelle de Brest (1982). Genetov 'pogled' u Ljubavnoj pjesmi obilježen je seksualnošću, to je pogled voajera, fetišističko oko koje se zanima za osobne fantazije, istodobno prokazujući licemjerje represivnog aparata koji normira seksualnost. 'Pogled' publike omogućio je Jonas Mekas koji je prokrijumčario film u SAD, da bi ga nakon projekcije zatvorili zbog ''zagađivanja Amerike", a danas ga gledamo sa sviješću da ga se Genet u potpunosti odrekao 25 godina nakon snimanja odbivši novčanu nagradu Ministarstva kulture Francuske, koje je imalo prste u cenzuriranju filma.
Towers Open Fire Antonyja Balcha i Williama S. Burroughsa (Tornjevi pucaju, 1963) također je dobar primjer transfera književnoga stila u medij filma. Burroughsov kolažni stil (cut-up) pronašao je svoj drugi dom u eksperimentalnom ili underground filmovanju s početka 60-ih godina. Vrijeme u kojem se testira materijalnost i skreće pozornost na formu, iskušava strpljenje gledatelja, kojeg se bombardira svim mogućim audiovizualnim sredstvima. 'Pogled' koji Tornjevi nude žestok je i političan: raspadaju se 'odbori', uništava se konvencionalna slika sreće i obiteljske idile, citiraju se scijentolozi u apokaliptičnoj najavi kraja svijeta, lica su zakrivena gas-maskama… I opet, možda najšokantniji aspekt filma, njegovo je očuvanje od zaborava: kad je distributer, redatelj i Burrougsov suradnik Anthony Balch umro 1980. godine, Brion Gysin je nazvao Genesisa P-Orridgea, koji je zatim iz kante za smeće (!) u Sohou spasio filmove od sigurne smrti.
Film Alana Schneidera i Samuela Becketta (1965) privlači već i na razini osoba 'umiješanih' u njegovo stvaranje. Za scenarij i koredateljski posao zadužen je bio nobelovac Beckett, snimateljski rad potpisuje brat Dzige Vertova Boris Kaufman (L'Atalante, Na dokovima New Yorka), a gotovo jedinu ulogu tumači Buster Keaton, što je ujedno i njegov posljednji izlet na veliko platno. "Najveći irski film", kako ga je nazvao Gilles Deleuze, usvaja nekoliko filmskih tradicija: ruski i američki nijemi film, burlesku i nadrealizam, posebice onaj Buñuela i Dalija... Filozofski, Beckett se oslanja na ideju filozofa Georgea Berkeleyja i njegovu tezu "Esse est percipi" (biti = biti opažen). Osjeti i refleksije jedini su izvor i kriterij spoznaje, pa se tako egzistencija predmeta ne može odijeliti od toga da ih netko percipira: bitak predmeta je u tome da su opaženi. 'Pogled' koji nas ovdje zanima pogled je subjekta, ali i pogled na subjekt, koji prema Berkeleyju ne bi postojao bez oka kamere koja gleda. Maestralna uloga 'nadgledatelja' utjelovljena je u Busteru Keatonu, ali i u svakom gledatelju Beckettova Filma – koji kao ni bilo koji drugi film ne bi postojao u povijesti da ga se ne može gledati.
Program zatvara vjerojatno najmanje poznato knjoževnofilmsko djelo iz riznice remek-djela filmskoga stvaralaštva: Khaneh siah ast Forugh Farrokhzad (Kuća je crna, 1962). Forugh Farrokhzad (1935-1967, Teheran) najpoznatija je i najkontroverznija pjesnikinja u povijesti iranske književnosti koja je u samo 32 godine života revolucionarno obilježila iransku pjesničku i filmsku umjetnost. Abbas Kiarostami posudio je njezinu pjesmu 'The Wind Will Carry Us' za naslov svoga filma, Mohsen Makhmalbaf nazvao ga je "najboljim domaćim filmom koji je utjecao na suvremenu iransku kinematografiju", Chris Marker ga je usporedio s Las Hurdes Luisa Buñuela, a po mišljenju Jonathana Rosenbauma upravo je to najbolji iranski film. Nominalno dokumentarni film o koloniji gubavaca u blizini sjevernoiranskog grada Tabriza, Khaneh siah ast svakako je šokantno i rijetko viđeno svjedočanstvo gube, bolesti koju se počesto izjednačava sa siromaštvom i bijedom. Kao i ovaj cijeli program i ovaj je film tu kako bismo se 'silovanjem' vlastita oka napregnuli i možda ugledali nešto što smo usput zaboravili ili odbacili kao neprimjereno ili samo nedovoljno nevažno da uđe u korpus onoga što smatramo poviješću filmske umjetnosti."
Mirna Belina
(tekst je, uz dopuštenje, preuzet iz kataloga 25 FPS, uvod u program 'O silovanju oka: književni film')
Detaljan program i sve ostale informacije potražite na službenoj stranici festivala - 25 FPS.
