14.3.2008, dan treći
Ne znam kad su točno izgrađene staklene hale lajpciškog sajma, ali imam dojam da se zid još nije ohladio kad je gradnja krenula, da ih nisu gradili optičari iz Jene, nego inžinjeri njemačke duše, da ih je netko u svjetlu slavne tradicije koja grabi do doba bliskog Weimaru vidio puno prije pada socijalizma u čiji pad je bio siguran, kao što je bio siguran da će Berlin opet biti glavni grad. Inače, teško da pamtim odvratnije pejzaže od saskih. Jednom sam vlakom skočio do Dresdena, Venecije sjevera i još više, čistog ludila. Brzi vlak klizio je kroz maglu ili očnu mrenu, nisko sivo nebo koje ti ne da da se uspraviš i močvare melioracijom privedene u krumpirišta ispresijecane cestama u nedogled.
Na Sajam me vozio taksist, student glazbe, budući teacher, koji je po licu i na ušima imao više karika i naušnica negoli je znao riječi engleskoga. Strašno simpa tip koji je jedva uspio razmijeniti 50 eura. Naravno, Leipzig je normalan europski grad u kojemu je taksi jeftiniji nego u Zagrebu.
Na štandu je velik dio ekspedicije. Prijašnjih godina ovdje je vladao nekakav osjećaj solidarnosti pa smo jedni drugima išli popuniti mjesta u publici. Ove godine to nije potrebno. Em je događanja previše, em ima publike. Stvarno ima. Slavenka Drakulić Ilić i Alida Bremer ravnaju predstavljanjem ženske scene, sve stolice su popunjene, oko štanda je debeli prsten znatiželjnika, mnogi se protežu na prste da vide govornice. Sjede Tanja Gromača, Ivana Sajko, Olja Savičević Ivančević, Rujana Jeger. Olja kaže da pomisli da je žena kad vidi muškarca koji joj se svidi. Ne znam je li to feministička izjava. Feminizam je množina, to znam. Ali isto tako, da za jednim stolom sjedi pet muškaraca nitko tu scenu ne bi shvatio posebnom. Feminizam je teško pitanje.
Barbieri, Rujana, Perišić i Arsenijević
Iz bogate ponude, odlučujem se za skok do hotela i koncentriranje na večerašnje mega-čitanje, od 20-24 h. Vladimir Arsenijević mi ne pomaže u koncentriranju na događaj, ali mi kao i uvijek pomaže u dobrom osjećaju života, brbljamo, uživamo. Jedva dižemo guzice iz hotela i odlazimo na čitanje. Prostor UT Connewitz nešto je najbolje što sam u životu vidio. Staro kino, vjerojatno povremeno i kazalište, koje je netko zaboravio 30-ih godina pa ga se nedavno sjetio i otključao, obnovio instalacije, a kazalište očistio i manje-više ostavio netaknuto, šarmantno dotrajalo, masivno. Sretna je zemlja koja može zaboraviti i na tako genijalne prostore. Prije tjedan dana, kažu, tu je nastupao Peter Gabriel. A lako je zamisliti i Cavea i Greenawayjeve filmove.
Sve je puno, više od 100 ljudi u publici, sigurno. Disciplinirano sjede, slušaju, ali nemam dojam da uživaju. Nešto fali u moderaciji, možda čitači nisu na razini, ne znam njemački, teško mi je procijeniti. A možda sam razmažen, možda očekujem previše, zapravo, a nemam pojma kako izgledaju književne večeri u Njemačkoj, ali siguran sam da nemaju feedback koji kod nas imaju, ponekad.
Simo u žaru čitanja
Simo Mraović je najbolji. Daleko. Najjači. Recitira svoju himnu, Severovog 'Borealnog konja' na hrvatskom. Ljudi reagiraju. Stvar se hladi kada njegov čitač krene čitati. Simo se gnijezdi, onda spušta glavu na ruke, odmara, vidi mu se samo ćela. Siguran sam da svi gledaju njegovu ćelu. Ostalo je iščeznulo.
Livio Morosin svira s bandom. Nijemci slušaju. Vole slušati. Disciplinirano.
Dežulović briljira u kontekstualizaciji priče 'Poglavnikova bakterija'. Ali to ispada bolje od same priče.
Zove me Emir Imamović Pirke, kaže da će na broju koji sam mu ostavio za kontakte prije dobiti na lotu nego nekoga iz organizacije. Provjeravam, ah, tipfeler, umjesto sedam napisao sam jedan. Dva slova razlike. Pirke i Enis Bešlagić, nakon investigativnog putovanja u svrhu pisanja scenarija po motivima Enisova života upravo stižu iz zapadne Njemačke. Sine mi, gledat ću sutra zaposliti i Enisa, možda baš čitanjem, mora znati njemački, dugo je tu živio.
Po završetku nas Jurica Pavičić, žiroskop i busola u jednoj osobi, vodi do fenomenalnog birca smještenog u prostoru bivše tvornice. Sve je savršeno osim nepodmitljive konobarice kojoj ne pada na pamet, čak ni kada ostanemo zadnji, dopustiti pušenje u za to nepredviđenom prostoru. OK, zakon i red, svi liberali u našoj zemlji se za to zalažu.
Lagano kombiniram sutrašnje nastupe. Dosta autora s kojima nastupam nije uspjelo doći zbog pizdarija s vizama. Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić i Faruk Šehić ostali su s one strane EU zavjese. Smišljam plan B. Sutra ću u detalje kad se probudim. Koncepcija mora biti više pričanja, manje čitanja, više konteksta, manje teksta.
Kruno Lokotar
