Pisanje književnosti proces je koji zahtijeva vrijeme, živce, te vlastitu sobu s visokim prihodom (kako bi rekla Woolf), a književna industrija donedavno je to poštivala u dovoljnoj mjeri te je svaki pisac trebao napisati 'tek' jednu knjigu godišnje. Međutim, rastom popularnosti e-knjiga u svijetu, ti zahtjevi su se drastično povećali. Jednostavna dostupnost elektronskih knjiga i niže cijene odrazile su se, naravno, ne na izdavače, nego na književnike od kojih se očekuje da prebace prijašnju normu te napišu barem dvije knjige godišnje.
Osim što trebaju pisati, od pisaca se očekuje i da rade na vlastitoj promociji. Tako bi pisci trebali, osim knjiga, također pisati i svoje blogove te se dopisivati s čitateljima putem Twittera i Facebooka. Premda si autori kao što su Jonathan Franzen ili Thomas Pynchon i dalje mogu dozvoliti samozatajnost i ogromne pauze između romana, logika izdavaštva i tržišta knjigama ne otvara više prostor za autore koji nisu spremni na hiperprodukciju i sudjelovanje u medijskom cirkusu.
izvor: The New York Times
foto: megmccarron
