J.R.R. Tolkien jedan je od autora koji su doživjeli možda i najviše pogrešnih čitanja vlastitog književnog djela. Dakako, svatko može reći da ne postoji točno i krivo čitanje literarnog teksta budući da se svaki puta kad ulazimo u sklisko područje Interpretacije nalazimo u predjelu gdje vladaju orci zvani Arbitrarnost. A tamo gdje se nalaze orci zvani Arbitrarnost postoje i goblini zvani Provizornost. Iako je to vrlo očito svim književnim teoretičarima postoje sive zone književne teorije u kojima autori doživljavaju black-out kad je u pitanju ova postavka. Ako je na prvom mjestu ove čudnovate književnoteoretske rang liste postkolonijalna kritika odmah joj za vratom diše feministička kritika. Da je tome tako, zorno prikazuje upravo primjer Tolkiena.
Riječ je o autoru kojega je tokom čitave njegove književne karijere, koju je odvajati od njegovog akademskog rada često vrlo opasno ako već ne sasvim bespotrebno, pratio bauk zvan alegorija. Sve što je Tolkien napisao tako se vječito tumačilo izvan proučavanja same literarnosti teksta. Štoviše, takva se čitanja mogu naći i dan danas, a jedna je takva 'interpretacija' prije nekoliko godina uzrokovala i polemiku kod nas kad se jedan znalac Tolkienovog djela odlučio dati ocjenu kako se Tolkienovo Međuzemlje poklapa s Hitlerovom vizijom Evrope, proglasivši autora prikrivenim nacistom. Ovako je tada pisao taj znalac, čije ime sad nije posebno važno isticati, u tekstu Je li Tolkien bio rasist?: "Tolkien je konstruirao svoj svijet Međuzemlja po uzoru na europski i bliskoistočni zemljovid, i to je očito svakome tko je čitao knjigu u izdanju HarperCollinsa, sa zemljovidom legendarnog područja. No u svojoj trilogiji, pa čak i u pogovoru, Tolkien eksplicitno pripisuje nekim rasama i narodima imanentnu sklonost zlu, prljavštinu, pokvarenost i niskost, dok druge podaruje besmrtnošću, čistoćom i ljepotom, a ta se karakterizacija rasâ — i ovdje ulazi u pitanje čitav taj sporni element — začudno poklapa s nacističkom geografijom ideologije." Uostalom, pitao se tada autor teksta, nije li u centru igre prsten, a svi znaju da je riječ o vagnerijanskom motivu koji je bio popularan među nacističkom inteligencijom u osvit Drugog svjetskog rata. "Naposljetku, otkuda sama mitologija prstena? Ne sliči li jednom drugom ciklusu o prstenu, koji je baš u godinama za kojih se formirala kultura i imaginarij mladog Tolkiena (prva tri desetljeća 20. stoljeća, dakle bečka moderna) bio prototip određenog svjetonazora? Kritičari su već zapazili kako se konzervativci lako napale na Gospodara prstenova zbog njegova slavljenja viteških vrijednosti borbe za Dobro, vjernosti zajednici i ideala junaštva."
Na takva suluda tumačenja sam Tolkien je najbolje odgovorio – "pitati jesu li orci komunisti ima jednako smisla kao pitati jesu li komunisti orci". No, što jednom smeta kod Tolkiena drugom paše. Prije nekoliko je dana isplivao podatak kako je Christine O'Donnell, pobjednica prošlotjednih republikanskih predizbora za saveznu državu Delaware, velika poznavateljica djela J.R.R. Tolkiena. Štoviše, ona je objavila i nekoliko zanimljivih eseja vezanih uz tolkienovsku problematiku. Ono što je ovu političarku, koja bi, ako je vjerovati anketama, trebala ući u Senat na jesen, najviše oduševilo kod Tolkiena jest način na koji on prikazuje žene u svojim djelima. "Njegov portret žena u Gospodaru prstenova je hrabar i častan. Iznijansirana kompleksnost prave ženstvenosti je odvažno opisana u svakom njegovom ženskom liku... od nježne Arwen uz čije prisustvo sve postaje tako lijepo i mirno... pa sve do Belladonne Baggins koja je zadovoljna, štoviše, savršeno ispunjena ulogom majke i supruge svome mužu."
Iako se lako smijati ovom imbecilnom tumačenju Tolkienovog teksta, suštinski ne postoji mnogo razlike između onoga što piše buduća američka moćnica O'Donnell od onoga na što upozoravaju brojne 'feminističke kritike' Gospodara prstenova kojega se optužuje za mizoginiju, što zbog činjenice kako su ženski likovi opisani, što zbog samog broja ženskih likova u knjizi, koji je zanemariv u usporedbi s brojem muških likova. Problem, kao i uvijek, leži u samoj literarnosti literarnog teksta, odnosno u onome što tekst čini književnim tekstom. Činjenica je da je riječ o mitu, odnosno tekstu koji se želi približiti mitu i koji se u tom smislu služi svim oruđima kako bi to postigao, kako po pitanju jezika, što je zasmetalo našeg vrlog kritičara koji je Tolkiena nazvao rasistom, tako i po pitanju radnje odnosno likova koji su nositelji radnje, a što je pak fasciniralo američku političarku/književnu kritičarku:
"Tolkiena su kritičari optužili da je protiv žena, čak da je arhaičan i potpuno zastario, budući da su ga gledali kroz politički korektne leće uloga spolova. Neki kritičari tvrde da je Tolkienova mirna i spokojna verzija ženstvenosti uvredljiva za današnju ženu. Meni samoj, kao modernoj ženi, baš je takav stav uvredljiv. Samo zato što žene mogu biti ratnice ne znači i da one to žele biti. Na primjer, sve je kod Arwen toliko mirno, spokojno i umirujuće. Te su kvalitete dio šarma ženstvenosti koju ona neosporno posjeduje. Postoji mnogo vrsta žena na svijetu. Arwen predstavlja jednu od njih. Ona predstavlja stup mirnoće na kojem počiva snaga njezina muškarca. Njezin veliki doprinos ratu jest snaga koja ona daje budućem kralju... No, to ne znači da su svi Tolkienovi ženski likovi anđeoski čisti. Tako, primjerice, lako možemo zamisliti konfliktnu i slobodoumnu Eowyn kako ima gadan slučaj PMS-a. No, to je još jedan od razloga zašto je volimo. Usprkos tome, ona ostaje ženstvena i uvijek nosi osjećaj ponosa i dostojanstva."
Christine O'Donnell se bori za mjesto u Senatu koje je ostalo ispražnjeno odlaskom Joe Bidena na mjesto Obamina potpredsjednika. Na prošlotjednim je republikanskim pred-izborima odnijela premoćnu pobjedu nad favoritom stranke koji se borio za ukidanje abortusa i za nošenje oružja i to kampanjom u kojoj je naglašavala kako se bori za još više oružja i za još manje abortusa. Zanimljivo je da je riječ o kandidatkinji koja nije baš omiljena među republikanskim establišmentom, pa je tako moćni republikanski spin-doktor Karl Rove rekao kako "nije baš dobro da je O'Donnell odnijela pobjedu na izborima, budući da je u kampanji rekla neke sulude stvari." A kada te riječi dolaze iz usta čovjeka koji je instalirao na vlast stanovitog Georgea Busha, stvari postaju jasnije. Ili pak potpuno nejasne. O'Donnell je, naime, samo jedan od eksponenata tzv. Tea Party, sve moćnije ultradesničarske struje Republikanske stranke čiji su radikali odnijeli pobjede na predizborima u New Yorku, Arizoni, Aljasci i Kentackyju. Kako god bilo, mediji kao jedan od velikih razloga njezine pobjede navode veliku podršku koju je dobila od jedne od najpopularnijih američkih spisateljica danas. A njoj je pak ime Sarah Palin.
Neven Svilar
