Page arrow

Razgovor s Darkom Bekićem

Large 147
Petak
11.05.2007.

Jedan od većih događaja prvoga dana Zagrebačkog sajma knjiga bilo je i predstavljanje knjige Darka Bekića Vojin Bakić ili kratka povijest Kiposlavije. Premda je naslov ugledao svjetlo knjižarskih polica prije nekoliko mjeseci, prava prilika za promociju ukazala se upravo sad. Autor Darko Bekić doletio je iz Maroka, pa smo ga tom prigodom zaskočili poput drumskih razbojnika i postavili mu nekoliko pitanja.

Kažite nam, tko je Vojin Bakić?
Vojin je Bakić, po mom mišljenju, možda najveći hrvatski kipar dvadesetog stoljeća. Iako to nije ocjena koju bi svi dijelili. Ja sam uvjeren da je njegov opus najznačajniji za razvoj hrvatske umjetnosti, posebno moderne hrvatske umjetnosti od 1945. pa dalje. Složena ličnost koja je živjela u teškim i tragičnim vremenima i dijelila svu tragediju tog vremena i prostora u kojem je živjela.

Kako ste se Vi zainteresirali za njegov rad? U kojem se trenutku dogodio spoj Bekić-Bakić?
Za Bakića sam prvi put čuo i upoznao se s njegovim djelom u studentskim godinama. Kao novinar 'Studentskog lista', zatim kao glavni urednik tjednog lista 'Omladine' u kojem sam se bavio likovnom kritikom i pratio događaje na likovnoj sceni pa tako i u slikarstvu i kiparstvu. Tada sam prvi put, na izložbama Novih tendencija održanih u Zagrebu upoznao djela Vojina Bakića koja su me odmah zaokupila. Tad sam čak i kupio neka njegova djela, iako ga nisam u to vrijeme poznavao. Upoznao sam ga tek u zadnjim mjesecima njegova života, već u vrijeme postojanja neovisne hrvatske države, u tragičnim okolnostima kad sam kao savjetnik predsjednika Tuđmana bio od njega zamoljen da odem posjetiti Bakića i da mu izrazim sućut zbog tragične smrti njegova sina i da mu prenesem predsjednikovu solidarnost i želju i spremnost da mu pomogne ako bi on imao nekih osobnih teškoća. To su bila, kao što znate, teška vremena – '91, '92 u Zagrebu, u cijeloj Hrvatskoj, na terenu su se vodile borbe, na obje su strane počinjeni mnogobrojni ratni zločini, a između ostalog su i njegove velike spomeničke kompozicije bile sistematski rušene i uništavane.

Od '91 pa do danas prošlo je šesnaest godina. Odakle poticaj za bavljenje životom i djelom Vojina Bakića?
Tih mojih nekoliko susreta s njim bili su odlučujući jer sam naučio i doznao mnogo novih detalja o njegovom tragičnom životu i godinama sam u sebi nosio potrebu, koju sam pomalo razvijao, da nešto o tome napišem. Kako sam po struci i po vokaciji povjesničar, i to povjesničar moderne poslijeratne povijesti, a nisam kunsthistoričar onda sam pokušao priču o njegovom životu, o njegovoj tragičnoj sudbini povezati sa pričom o povijesti i povijesnim događajima i povijesnim preturbacijama na ovom prostoru od '45 pa do danas.

Kako Vi vidite život Vojina Bakića? Da li je, po Vašem mišljenju, njegova umjetnost neraskidivo vezana uz povijesne prilike?
Apsolutno. On je zapravo umjetnik socijalističkog modernizma. Kao što se jugoslavenska politika '48 nastojala politički i ideološki emancipirati od staljinizma, tako se Bakić paralelno s tim procesom emancipirao od estetskih kanona socrealizma. I kao što je u politici Jugoslavija eksperimentirala s radničkim samoupravljanjem, s lokalnom samoupravom, društvenim upravljanjem na lokalnim ili regionalnim i republičkim saveznim relacijama, tako je Bakić eksperimentirao s formom. Reducirao je figuraciju na osnovne volumene i pomalo iz figuracije postepeno prešao u apstraktnu formu. Na taj je način bio protagonist onoga što u kunsthistoriji zovemo 'socijalistički modernizam' ili 'socijalistički estetizam' pedesetih i šezdesetih godina.

Njegova emancipacija od službenog stila ipak mu nije pomogla devedesetih godina...
Ne, nije mu pomogla. On je bio doživljen od strane, rekao bih, dragovoljačkih skupina, grupa i boraca kao eksponent režima, kao državni umjetnik komunističkog perioda, iako njegova umjetnost nikad nije bila apologija režima ili ideologije. Ona je bila čista umjetnička forma i on nije bio apologet sistema, ali je u tim, da tako kažem, intelektualno i moralno reduciranim vremenima kao takav bio shvaćen i doživljavan.

A kako je bio doživljavan u vlastitom, Titovom režimu?
Nikada nije bio ljubimac Titovog režima, ali su njegova djela bila prihvaćena, što govori da je u tom sustavu, u titoističkoj Jugoslaviji, postojala određena kritička masa jednog demokratskog senzibiliteta, postojala je određena društvena elita koja je razvila estetičke kriterije do te mjere da je djelo Vojina Bakića postalo za nju potrebno. I znala je cijeniti ta djela. On nikad nije postao popularni, u širokom smislu, umjetnik, ali je bio najviše cijenjen u redovima, 'ajmo reći – društvene elite. Estetizirane, intelektualne i kulturne elite.

Znači li to da je nakon devedesetih na neki način bio revitaliziran?
Ne. Ja moram reći da je on bio potpuno, nakon devedeset druge, zaboravljen. Devastacija ostataka njegovih spomenika se nastavila. Samo jedna mala, uska skupina njegovih poštovalaca nastavila je s radom na očuvanju uspomene na njega i njegova djela. A eto, i ova moja knjiga je jedan pokušaj, nakon što je 1999. objavljena monografija iz pera Tonka Maroevića. Ovo je jedna biografija i to je, recimo, politička biografija Vojina Bakića i to su jedina dva djela koja njega na neki način rehabilitiraju. No, ja bih rekao da su to naši individualni pokušaji i nastojanja. Nadam se da će on biti rehabilitiran i revaloriziran i kao umjetnik i kao jedna tragična ljudska i politička sudbina. Mislim da više nije sporno u redovima teoretičara umjetnosti da je on jedan od naših najvećih umjetnika, ali on spada u krug onih umjetnika, od skupine 'egzeta' do skupine 'novih tendencija'. Dakle, to je period između 1952. do početka šezdesetih godina kada se javlja grupa 'Gorgona' koja je predstavila jedna otklon. U tom je periodu Bakić jedna od najznačajnijih, jedna od najmarkantnijih figura i kao takav će ostati zapamćen i to nije sporno sa stajališta naše historije i teorije moderne hrvatske umjetnosti. A njegova sudbina, što se tiče njegove prisutnosti u nacionalnoj i kolektivnoj svijesti je ipak upitna, zato moja knjiga završava pomalo skeptično poglavljem koje nazivam – 'Kraj života, ali ne i prelazak u legendu'.

Bakićev život bio je obilježen i dvjema osobnim tragedijama. Spaljivanjem ateljea i samoubojstvom žene. Uz to, četiri brata su mu ubili ustaše '41 godine. Vašu knjigu otvarate citatom Herberta Marcusea o Erosu i Thanatosu. Kako je funkcionirao ovaj spoj života i smrti kod Vojina Bakića?
To je jedan čisti estetizam. Ja bih više rekao da je on svoju životnu energiju, neki svoj libido uspio sačuvati tako što je, sklanjajući se od boga smrti koji ga je neprekidno progonio, zadavao mu udarce, neprekidno pribjegavao pod skute boga ljubavi. Te njegove ljubavne priče ustvari su njegov očajnički pokušaj zaborava i bijega od boga smrti koji ga je neprekidno pratio i čija je sjena neprekidno bdjela nad njim - od kad mu je umro otac, do kraja životnog puta kada mu se ubio sin, nekoliko mjeseci prije vlastite smrti.

Za kraj, knjiga je izašla prije nekog vremena. Kakva je bila kritička recepcija do sad?
Smatram da je, a to je moj subjektivni osjećaj kao autora dakako, knjiga bila neprimjereno prikazana. U tom je smislu, što zbog stanja naših medija i nivoa naše medijske kulture, njen sadržaj bio banaliziran i sveden na pikanterije iz njegovog privatnog života, dok je to, po mom subjektivnom uvjerenju, jedan ozbiljan historiografski rad koji daje jednu sažetu povijest jednog prostora i vremena od '41 do '91. Ali, što možemo, takve su okolnosti u kojima živimo i takve su marketinške zakonitosti – knjiga se pokušava promovirati kao nešto što je puno pikantnih detalja. Mnogi koji su pročitali knjigu rekli su mi da su najviše naučili upravo o vremenu i politici u tom periodu, dok su ih manje zanimale pojedinosti iz njegova privatnog života. Te pojedinosti nisam mogao izbjeći jer, u jednoj biografiji, elementi iz privatnog života isto su tako važni i moraju biti prisutni. Žao mi je što su oni u promotivnoj akciji dobili najvažnije mjesto.

Matko Vladanović

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu