Ponedjeljak
11.06.2007.

Razgovor s Carlosom. A. Aguilerom

booksa



A+ A-

Vaši članci redovito se pojavljuju u časopisima i dnevnim novinama (Frankfunter Rundschau, El País, Die Presse, The Miami Herald). Koju tematiku pratite?
Pišem o kulturi, politici i književnosti i o načinu na koji su te tri teme isprepletene. Pišem i o ljubavi.

S rodne Kube morali ste otići zbog časopisa Diásporas kojeg ste uređivali. Možete li nam nešto reći o tom časopisu? Na koji način je radio? Kakvu je imao publiku?
To je bio časopis za kulturu i književnost. Mi se nismo htjeli poistovjetiti s režimom, nismo bili zadovoljni dominantnom intelektualnom scenom koja podilazi režimu. Objavljivali smo dosta prijevoda stranih pisaca, čak i onih koji su bili zabranjeni na Kubi. Prije no što se ugasio, izašlo je 8 brojeva.

Koliko je Kina opisana u vašem romanu Kinamašina slična s totalitarizmom koji vlada na Kubi? Često se u svojim djelima osvrćete na nasilje koje država provodi nad pojedincima.
U kubanskoj književnosti postoji tradicija pisanja o kineskim temama jer su potomci Kineza, nakon potomaka Španjolaca i Afrikanaca, treća najveća skupina na otoku. Kina o kojoj pišem je Kina koja se provlači kroz kubanski kontekst.

Saznali smo da nikada niste bili u Kini. Kako je nastala slika Kine kakvu prikazujete?
Kina za zapad, pa tako i za Kubu, predstavlja nešto nepoznato, strano što sam svojim romanom želio osporiti. Moja mama je Kineskinja, otac mi je Španjolac, ja sada živim u Njemačkoj, sva ta mješavina kultura utjecala je na mene dok sam pisao.

Zašto je knjiga toliko okrutna?
Zanimala me granica nakon koje se pokazuje ono najgore u ljudima, sistemu... Posljednjih godina se slika o Kubi izmijenila, sve prisutnije su kritike zbog ograničavanje sloboda, ljudskih prava itd. Imao sam potrebu progovoriti o tome kako je to kada sistem čovjeka pretvara u životinju.

Mnogi kubanski pisci su pokušali razbiti neke kubanske mitove poput onog o Che Guevari, koji je na Kubi vodio koncentracijske logore za homoseksualce, ali su naišli na zid. Veliki postotak kubanskih pisaca počinio je samoubojstvo.
Kuba ima najveći postotak samoubojstva u cijeloj latinskoj Americi. Nazivaju je latinskim Japanom. Nisam ni znao koliko je pisaca počinilo samoubojstvo dok nisam počeo raditi na antologiji (Pobuna bolesnih, Profil, 2006.) Ne znam je li to direktno povezano s totalitarnim sistemom. Možda smo i mi Kubanci takvi... Prema van otvoreni, pjevamo i plešemo salsu, ali tko zna što nam se skriva duboko u duši...

Spomenuli ste antologiju kratke priče Pobuna bolesnih koju ste uredili i koja je prošle godine objavljena na hrvatskom. Koja je simbolika naslova?
Naslov je preuzet iz jedne Piñerove priče koja se pojavljuje u antologiji. Radi se o priči koja je temelj pripovjedne proze, a do sada nikada nije bila objavljena jer je njezin autor bio homoseksualac. Umro je bez da je išta objavio. Njegovi su tekstovi cirkulirali među intelektualcima, a kada bi ga netko citirao nije smio navesti da citira baš njega. Sistemu je posebno smetalo što se javno deklarirao kao homoseksualac. Naslov antologije je i kritika sistema koji sve one koji se izjašnjavaju protiv njega proglašava bolesnima.

Položaj kubanskog pisca najbolje ilustrira slučaj Padilla, zar ne?
Da, slučaj Padilla je prijelomni trenutak kubanske kulture. Heberto Padilla bio je ambasador u Rusiji, dakle ugledan građanin. Neka je međunarodna institucija htjela nagraditi njegov roman Izvan igre, a vlast je izjavila da se ne slaže s tom nagradom jer je knjiga kontrarevolucionarna. Padilla je 1971. godine završio u zatvoru, gdje su ga primorali da potpiše izjavu kako se odriče svojih ranijih, kontrarevoluconarnih djela. Tada je počeo stvarni progon kubanskih pisaca, a socijalistički realizam je ustoličen kao dominantni umjetnički pravac.

Koje teme su zabranjene na Kubi?
Na Kubi prije svega postoji autocenzura. O politici se ne piše. A kad se piše, piše se dvostruko kodiranim jezikom. Leonardo Padura jedini je recentan autor kojemu se dopušta da okolekole kritizira sistem.

Vratimo se opet na tvoj roman Kinamašina. Kina je u romanu izobličena, ali je izobličena i slika koju zapad ima o Kini...
S jedne strane u Kini, kao i na Kubi, vlada represivni sustav. Ja sam se u ovoj knjizi želio pozabaviti granicom prikazivanja istine. Na koji način se u takvom sistemu laž može nametnuti kao istina. A s druge strane govorim i o predrasudama i o totalitarnom stavu zapadnjaka prema Kini.

Biti pisac u egzilu težak je položaj. Nisi prihvaćen tamo otkud si otišao, nisi prihvaćen tamo gdje si došao. Hoćete li možda pisati o tom iskustvu?
U početku mi je egzil teško padao, no sada sam bolje. Drago mi je da sam opet u Zagrebu, znam da ovdje mogu plesati salsu. Meni se čini da sam uvijek u nekom prijelaznom razdoblju, da idem od jednog mjesta do drugog.

Na čemu trenutno radite?
Drama koju upravo pišem se bavi idejom može li država nestati. U toj drami jedna 'luda' žena misli da je država mačka, i nada se da će ako ubije mačku ubiti i državu.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.