Nedjelja
10.06.2007.

Nogomet i moderna hrvatska lirika

booksa



A+ A-

   Blaž Slišković Baka

Već odavno smo mi koji vodimo Književni klub Booksa shvatili da nam je bolje unaprijed se raspitati o svim nogometnim utakmicama koje se igraju što u Maksimiru, što na televizoru, kako bismo si osigurali posjetitelje na književnim programima.

Kakva je to čudna veza naših gostiju (koji u svoje slobodno vrijeme nemalo puta posegnu za dobrim štivom) s ovim čudnim sportom bilo je pitanje kojim smo si u besanim noćima razbijali glavu.

Jednom prilikom zamolismo Hrvoja Krešića, našeg novinara i književno-nogometnog znalca da nam objasni ovu čudnu vezu, što je on i učinio u ovom tekstu. Nekima bijaše malko jasnije, no mnogima još uvijek nejasno.

Lutajući prostranstvima interneta jedne dokone nedjelje naletjesmo na tekst poznatog hrvatskog književnika Pavla Pavličića objavljen na stranicama Filozofskog fakulteta u kojem se Pavao bavi fenomenom odnosa književnosti i nogometa. Ako ste od onih koje ovaj fenomen zanima, Pavličićevim tekstom bit ćete korak bliže shvaćanju.


„Prvo što pada u oči,“ kaže između ostalog Pavličić, „jest okolnost da postoji cijeli jedan veliki vremenski odsječak u kojem nogometa naprosto nema: prvi put se naši lirici njime bave u tridesetim godinama, potom nije zanimao ni krugovaše ni razlogovce, da bi se pjesnici ponovo za njega zainteresirali u sedamdesetim godinama i poslije. A to je i prilično logično. Pjesnici tridesetih godina još su pokušavali izravno opjevati zbilju oko sebe, različite manifestacije te zbilje, od socijalnih do psiholoških; a u toj je zbilji nogomet već bio postao nezaobilazna pojava. U pedesetim godinama – u doba 'Krugova' - poezija postaje filozofična, a o stvarnosti progovara neizravno, u obliku alegorija. Te su alegorije pak okrenute individuumu, pa nogomet ne može biti zanimljiv, naprosto zato što je i on neki oblik kolektivizma, a krugovaši su negativno raspoloženi prema društveno nametnutom kolektivizmu.“

„U svim trenucima u kojima se javlja, nogomet uvijek dolazi u simboličnoj ulozi. On je kod Cesarića simbol urbanoga otuđenja,

  Iako ima malo ljeta,
  Razmišljao je već o mnogom.
  Živi u gradu gdje imadu
  Dušu tek lopte nogometa –
  zato ih i biju nogom.

  Al kad mu duh – ekstazom vođen –
  Zapliva krepko u visini,
  Zna da se ljulja ponad mulja,
  Ko lopoč u bari rođen –
  Tako mu se barem čini.

  No ko bi ga izbliza pozno,
  Vidio bi da je spozno,
  Iako ima malo ljeta,
  Da će ko cvijet u doba suše
  Uvenut u gradu gdje imaju duše
  Samo lopte nogometa. 

u Bore Pavlovića simbol snage,

  Uvijek sam htio (o tome nema zbora)
  biti jak, biti jak ko gora.
  Uvijek sam želio igrati centarfora.

  Razgaljen biti na travi.
  Na kamenu. Na terenu.
  Voditi sobom plave kada na juriš krenu.
  Biti kao vatra. Kao krik.
  Imati gromovski korak,
  kao bik što nosi arenu biti neumoran.

  Briga me bilo za kosti. Za srce,
  Za slezenu.
  Za teret što me tišti.
  Nadahnut svojom snagom, nadahnut
  svojom slogom,
  htio sam igrati rukom, trupom,
  i glavom,
  i prsima, i nogom,
  igrati s vragom i bogom,
  samo da pucam i vrištim.
 
  Kao parni stroj da vozim
  kao lokomotiva da pištim.

  Oduvijek sam bio takav
  i sada sam još isti
  u svom plavom dresu.

  I takva će me valjda na odar da odnesu!

u Baloga simbol egzistencijalne groteske,

  opet izvode slobodan udarac
  a mi pravimo živi zid
  za svaki slučaj
  mećemo ruke na jajca
  z glavom kaj bu bu

a u Krešimira Bagića simbol nepopravljive osame

  sutra idem na stadion
  stiže blaž
  svi će stajati i navijati
  a ja ću si misliti
  blaž blaž blaž
  ne nisam navijač
  sjest ću na istok
  i kupiti sjemenke
  kada padne gol
  svi će s njim u nesvijest
  a ja ću mirno gledati
  blaž blaž blaž
  blaž je igrač
  netko će pitati
  ne nije on je bog
  igrači su u babilonu
  i uče govoriti
  a njega nitko ne vidi 
  poslije utakmice ću na tramvaj
  navijači će se švercati
  i govoriti prostote
  a ja ću mirno šutjeti
  blaž blaž blaž.


„Pjesnici ne govore o nogometu toliko zbog njega samog, koliko zbog toga što se preko te igre može prikazati nešto drugo; nogomet je uvijek dio neke šire slike i uvijek se pretpostavlja njegova duboka ukorijenjenost u čitateljevu životu,“ smatra Pavličić i zaključuje: „Kao što se vidi, tema nogometa mogla bi nas odvesti u vrlo dalekosežna razmatranja o hrvatskoj poeziji i kulturi, pa je ovdje najbolje stati. Bit će dovoljno ako smo uspjeli upozoriti da nogomet ne bi trebalo ispustiti iz vida ni onda kad se o modernoj hrvatskoj lirici bude razmatralo doista dalekosežno, i u za to primjerenom kontekstu.“

Te također onda kad se slaže književni program kluba koji nikako ne bi smio kolidirati s kakvom nogometnom utakmicom, dodat ćemo mi.

Pavličićev tekst u cijelosti nalazi se na ovoj stranici.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!