Na službenom siteu The Man Booker nagrade objavljen je intervju s prošlogodišnjom pobjednicom Kiran Desai koja govori o utjecajima koje je ova nagrada imala na njezin život i svojim daljnjim planovima. Prenosimo vam samo dijelove intervjua kojeg u cijelosti možete pročitati ovdje.
Na pitanje koliko se toga kod nje promijenilo nakon objavljivanja nagrađene knjige The Inheritance of Loss Kiran odgovara kako "niije lako biti mladi pisac, morate uvjeravati druge, uvjeravati sebe. Nakon nagrade mojoj je knjizi pridavano mnogo pažnje, za što sam zahvalna, no najveća promjena u mom životu bio je osjećaj da mogu biti još ekscentričnija u svojim knjigama, da se mogu više igrati. Sad se osjećam mnogo slobodnije i opuštenije."
Što se tiče nagrade Booker koja je u Indiji jako cijenjena Kiran objašnjava: "U Indiji se uvijek pratio Booker s obzirom da su često nagrađivane knjige relevantne za naše iskustvo. Na turneji po Indiji ponovno sam se uvjerila u to koliko se knjige tamo cijene. Kad sam odrastala, Indija je bila zatvorenija, svijet je do nas dolazio samo preko knjiga, one su nam bile sve. Tad sam čitala s intenzitetom koji više ne osjećam, koji kao da se izgubio."
Prilikom peuzimanja nagrade Kiran se zahvalila svojoj majci na podršci i pomoći u pisanju, o čemu kaže sljedeće: "Kad uđem u stan svoje majke kao da mi se otvori neka druga dimenzija, neki magični prostor u kojem mogu pisati i razmišljati kao nigdje drugdje. Radi se o nekoj mirnoći, tišini svjetlosti, osjećaju egzila koji je toliko potreban za pisanje. Tamo se osjeća povijest pisanja duga 50 godina, pisanja koje se proteže do godina kad se pisalo samo pisanja radi."
S obzirom da je najmlađa spisateljica koja je osvojila Bookera, na pitanje o sljedećem cilju u životu odgovara: "'Najmlađa spisateljica' zvuči kao neka posebna biološka vrsta. Ne smatram da je jako bitno to - najmlađi, najbrži, najdeblji itd. Dobru knjigu možete napisati i u mladosti i u starosti. Ono što je bitno je putovanje misli, eksperimentiranje. Osjećam se tek na početku tog procesa."
Iako živi u Americi, zadržala je Indijsku putovnicu. Na pitanje osjeća li se više Indijkom ili Amerikankom, kaže: "Biti dijelom Indijske dijaspore daje mi neku određenu emocionalnu lokaciju s koje pišem, ako ne već točnu geografsku. Moja je knjiga povratno putovanje do spoznaje što znači biti Indijkom, do spoznaje da je ta perspektiva previše važna da bi je olako odbacila. Amerika mi može dati pola priče, ali da bi priča bila cijela moram otići u Indiju, moram otići po emocionalnu dubinu, povijesnu dubinu. Nije me briga za putovnice. Književnost se nalazi izvan zastava i himni. U svijetu koji je opsjednut granicama, kao književnica koja se bavi formom koja je također tradicionalno opsjednuta prostorom, bilo je to putovanje koje me vodilo do zaključka da je slabija struktura, odnosno mnogostrukost moguća lokacija za fikciju, možda čak ispravnija moralna lokacija."
S obzirom na osvojenog Bookera, o pritisku prilikom pisanja nove knjige Kiran će reći sljedeće: "Ne osjećam nikakav vanjski pritisak kad radim. Moja podsvijest tad nestaje. Na kraju ostajemo samo ja i moja knjiga koje si radimo društvo, zajedno smo same, perverzne i sretne. Jedini je pritisak napisati knjigu koja 'djeluje' jer nemoguće je napisati savršenu knjigu. Naravno da kao čitateljica idem upravo za tim. Ta želja ne umire i znam da ću sljedeću knjigu pisati upravo iz tog razloga. Da li postoji savršena knjiga? Kakav bi je bio osjećaj držati u rukama? Kad god naiđem na neku takvu knjigu, drhtim dok je čitam. Isto kao kod bilo kojeg drugog oblika umjetnosti - kad 'djeluje' osoba koje to osjeća postoji u milosti. Živim za taj osjećaj, i kao pisac i kao čitatelj.
Na pitanje koju bi knjigu sama proglasila ‘Bookerom svih Bookera’ odgovorila je:"Naipaulovu Bend in the River i Rushdievu Midnight’s Children (koja je bila ‘Booker of Bookers’ 1993). Obje ove knjige promijenile su način na koji želim pisati o tome što znači biti Indijac u današnjem svijetu."
