A bio je u Upravnom odboru DHK od 1989. do 1993., bio je predsjednik PEN-a od 1990. do 2000., bio je i član Viskovićeva HDP-a od 2003. do 2007. godine. Zašto je upravo sad odlučio napustiti i ovu zadnju književnu udrugu, kad je, kako sam kaže u otvorenom pismu objavljenom u subotnjem Jutarnjem listu, "najlakše biti patriot ili njemu blizanački antipatriot ako tu funkciju obavljaš u krilu neke od nacionalnih institucija"?
Dijelom ga ljuti to što se od pisca u Hrvatskoj "u svakom trenutku očekuje da istodobno bude patriot ili antipatriot, svejedno… Aralica ili Matvejević, Budak ili Cesarec, Stjepan Čuić ili Velimir Visković…", a dijelom to što su se "obje udruge (i DHK i HDP) prilagodile novom vremenu pa tako u jednoj članovi trebaju vjerovati da su patrioti i zbog toga se ponositi, a u drugoj da to nisu pa se i s tim ponositi."
No, pravi povod za istup iz književničke udruge, kako sam priznaje, apsurdan je i posve privatan: "Jedno jutro na moje računalo ravno iz Viskovićeva HDP-a stigla mi je svježa Hinina vijest o tome kako je Predrag Matvejević dobio svoju petstotu nagradu u Anconi, nitko ne zna za što, nitko ne zna povodom čega, nitko ne zna ni kad ju je dobio, a niti Hina ne zna zašto baš izvješćuje o toj nagradi… Ja sam se nekako u isti mah sjetio novinskih vijesti o Piculinu vjenčanju na Karibima… i sjetio sam se da o tome nisam čitao ništa u New York Timesu pa kad sam se sjetio da o Matvejevićevoj nagradi u Anconi nisam pročitao u Corriere della Sera, onda sam odlučio toj gospodi reći da mi više ne zagađuju računalo vijestima o Piculinu vjenčanju na Karibima, pardon, o Matvejevićevim nagradama dobivenim za zasluge za narod koji mu je blizak onoliko koliko lanjski snjegovi.“
I odlučio je stoga S.P. napustiti Hrvatsko društvo pisaca kad Visković nema obzira pa forwardira gluposti članovima, a i Hina nema pametnijeg posla nego da izvještava o petstotoj Matvejevićevoj nagradi. Na svu sreću pa postoje New York Times i Corriere della Sera s pravim vijestima o bitnim stvarima.
