Američka središnja obavještajna agencija CIA napokon je javnosti ustupila ofucanu zelenu bilježnicu koja je nađena uz mrtvo tijelo Ernesta Che Guevare. Usprkos očekivanjima, u bilježnici se ne nalaze vojni planovi, nego Cheovom rukom ispisane pjesme njegovih omiljenih autora.
Guevara, kojemu se bliži 40. godišnjica smrti, prošli je tjedan u Argentini proglašen najvećom argentinskom povijesnom i političkom figurom, ali zbirku njemu najdražih pjesama kojoj je press nadjenuo slatki nadimak 'Cheova antologija', neće objaviti ni Argentinci ni Kubanci, nego Meksikanci.
Izdavač antologije, nakladnik Planeta ne želi objaviti kako je došao do vrijedne bilježnice, ali u izjavi za javnost stoji da se autentičnost bilježnice proučavala pune dvije godine.
"Kad je Che zarobljen, vojska je pretražila njegov ruksak i u njemu su vojnici našli dvije bilježnice. Jednu s tajnim šiframa za komunikaciju s Havanom i drugu, zelenu." napisao je u predgovoru knjizi meksički pisac i Cheov biograf Paco Ignacio.
Kolege revolucionari sjećaju se da je tu jeftinu bilježnicu kupio 1963. u Tanzaniji i da je u nju pisao u samoći, često na drvetu.
"Ovo je vrlo intimna antologija prepuna političkih i dirljivih pjesama koja dodaje još jedan element Cheovom mitu." tvrdi Ignacio.
Javier Espinoza za Observer prenosi da se u bilježnici nalazi 69 pjesama različitih autora; Čileanca Pabla Nerude, Kubanca Nicolása Guilléna i Peruanca Césara Valleja, da spomenemo samo neke.
Ove noći
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
Pablo Neruda
