Kao što smo najavili, na književnom festivalu World Voices u organizaciji američkog PEN-a sudjelovali su hrvatski pisci te naša Mika Buljević koja je moderirala panel 'Balkan Literature'. Avion nije ni sletio na zagrebački Pleso, a Mika nam je već poslala izvještaj iz New Yorka: ***
Nakon petnaest sati bez nikotina, stigla sam na Penn Station. U tri ujutro na Manhattanu svi puše, moje cigarete. Samo parovi koji na pješačkim prijelazima uz puno psovki i deranja prekidaju dugogodišnje veze nemaju vremena da se zaustave i zatraže cigaretu. Bila sam im zahvalna.
Nekoliko blokova niz Petu aveniju nalazi se hotel Marlton u Greenwich Villageu, u kojem je Jack Kerouac pisao Tristessu, a Valerie Solanas planirala ubojstvo Andyja Warhola. Danas je to hipstersko mjesto u koje zalaze single tridesetogodišnjaci i piju dok se ne upare, a Ognjenu Spahiću, Igoru Štiksu, Aleksandru Hemonu, Vladimiru Tasiću i meni poslužilo je kao baza između festivalskih događanja.
World Voices je trodnevni književni festival s milijun događanja po cijelom gradu. Zvuči prilično zahtjevno, ali srećom tu je bio Igor Štiks koji je u cijelom tom kaosu plivao kao riba u vodi. Prvog dana Vlada i ja smo malo dangubili po Lower Mahattanu pa smo i zbog toga propustili Ognjenov i Igorov susret sa Salmanom Rushdijem. Oni su se doduše trebali naći s američkim izdavačima koji se nisu pojavili pa je Salman zabavljao goste. Igor se vratio s važnim informacijama: Salmanovim pogledima na odcjepljenje Škotske i adresom festivalskog partyja. Ognjen je bio lošije sreće jer Rushdie nije znao kako refundirati novac za kartu Podgorica - New York.
Vrijeme je bilo za prvi pravi književni program, panel 'Is The Artist Present?' Međutim, u dvorani The New Schoola gdje je panel trebao biti održan repala su tri dvadesetogodišnjaka, a ne Gyorgy Konrad, Anne Pasternak i Deborah Eisenberg, pa smo nakon nekoliko trenutaka pronašli ceduljicu na kojoj je rukom bila napisana adresa na koju je panel premješten. Nama se to nije učinilo strašnim, ali gospođi koja je čitala ceduljicu i platila kartu od 25 dolara da posluša mađarskog disidenta znoj je curio niz čelo. Trkom, sve s gospođom i njezinom kartom, uputili smo se na drugu lokaciju i ušli u trenutku kad je George Prochnik započinjao svoj uvod o Stefanu Zweigu i uveo nas u potpuno zamračenje uma.
Prochnik je nedavno izdao Zweigovu biografiju koja je trebala poslužiti kao povod za razgovor o ulozi javnih intelektualaca u naše vrijeme. Nažalost, zvijezda panela Gyorgy Konrad nije se dao maknuti iz Staljinovog vremena i ubijanja pisaca dok mu je Deborah Eisenberg pokušavala objasniti da je Amerika 21. stoljeća zemlja "korporativne kleptokracije koju nije briga što javni intelektualci misle", a Anne Pasternak pričala o potrebi za socijalnim vezama, pa i onim korporativnim.
Čovjek bi očekivao od Prochnika da razgovor usmjeri u nekom pravcu, ali on je bio prezauzet monolozima o Zweigu koji se više nisu doticali ničije stvarnosti, sve do trenutka dok nije ugledao kako u publici sjedi netko tko cijelo vrijeme tipka na telefon. E tad Prochnik shvati u kojoj se ulozi nalaze javni intelektualci od Zweiga do danas pa uz vrlo neugodne i, reklo bi se, demode primjedbe o tehnologiji i pristojnosti izbaci jadnog tipkača van iz prostorije.
Dvoje od prisutnih tridesetak ljudi u publici pokušalo jeobjasniti da je čovjek možda tweetao i da je panel o slobodi govora, ali javni intelektualci na pozornici nisu tome pridavali veći smisao nego su nastavili slobodno se izražavati svako o svom još gotovo sat vremena. O Marini Abramovič, čiji je naslov performansa parafraziran u imenu panela, ni riječi.
Razumljivo, nakon svega ovoga morali smo razbistriti glavu u nekom od usputnih barova pa smo vrlo pristojno zakasnili na sljedeći panel o opsesijama u kojem je izvjesni Dan Savage pričao o svojim sakupljačkim opsesijama a curice stajale u redu za autogram. Opet smo stali za šank .
Sutradan je bio naš veliki dan. Panel o balkanskoj književnosti odvijao se vrlo prikladno u Brooklynu, dovoljno daleko od ostalih događanja pa smo već na početku odustali od usklađivanja rasporeda. Sjeli smo u ogromni crni auto koji nas je čekao pred hotelom i otišli do galerije/kulturnog centra Invisible dog u kojem nas je već čekao Saša Hemon. Na katu zgrade, koja je očigledno nekad bila skladište a sad je preuređena toliko da ima struju i stolice, čekalo nas je nekih osamdesetak ljudi. Bez puno odugovlačenja predstavili smo se i počeli razgovor povremeno ga prekidajući čitanjima Igora, Ognjena i Vlade.
Na raspolaganju nam je bilo svega nešto više od sat vremena, što nije bilo dovoljno čak ni uz dodatnih petnaest minuta koje smo si sami dozvolili. Ipak, na kraju smo se morali preseliti iz Invisible doga gdje je upravo kretao sljedeći panel (na koji nismo bili pozvani) u obližnji bar, a za nama je došlo pola publike koja je nastavila postavljati pitanja Igoru, Vladi, Ognjenu i Saši. Među njima svakako najzanimljiviji lik bio je Tom Mandel, pjesnik pokreta Language Poetry i nekadašnji direktor pjesničkog centra na San Francisco State University koji je zbog ovoga povukao čak iz Delawarea. Ja sam sa zen osmjehom na licu i cigaretom u ruci shvatila da nemamo nijednu fotku s događanja.
Ognjen Spahić ispred Invisible Doga Sad je bilo vrijeme za spomenuti party na kojem smo trebali uhvatiti Ognjenove pare i otići u Tribecu gdje je upravo završavao festival BiH filma
Obranom i zaštitom Bobe Jelčića. I eto nas na vrhu hotela Standard u stanu s ogromnom terasom i filmskim pogledom na Manhattan, kadom punom leda i boca šampanjca, s polu do potpuno pijanim književnicima i nekim drugim licima. (S obzirom da se vrlo rijetko borim za slobodu govora na takvim mjestima, jedina književna zvijezda s kojom sam razgovarala bio je
Adam Michnik koji je uporno pokušavao govoriti srpskohrvatskim, ali je uspijevao zvučati kao poljsko-češki Gyorgy Konrad. Potvrdio je moju teoriju da nakon nekoliko piva svi govore češki, pa i veliki književnici.
Zadnji dan bio je uglavnom posvećen kratkopričašima.
Lydia Davis,
Osama Alomar i
Sjon u vrlo zanimljivom i duhovitom razgovoru govorili su o tajnama zanata. Alomor je sirijski književnik koji se prije nekoliko godina doselio u Ameriku gdje radi kao vozač taksija te piše vrlo kratke priče, jednako kratke kao one Lydie Davis, dobitnice Man Booker International u 2013. Sjon je islandski dendi koji piše priče, romane, drame a odnedavno i pjesme za
Björk te izvrsno barata pošalicama kojima je nasmijavao ne tako brojnu publiku. Zatečeni u sretnoj situaciji bez moderatora koji bi im postavljao pitanja, razgovor je šarmantno zapinjao jer su njih troje svako malo zaboravljali postaviti pitanje jedni drugom, ali smo zato uspjeli slušati izvrsne književnike i njihove priče.
Lydia Davis Konačno, došao je master class s Laszlom Krasznahorkaijem koji je vodio Colm Toíbín pred prepunom dvoranom Cooper Uniona. Sjedokosi Mađar govorio je o rečenici koja teče, o putovanjima i muzici, o mađarskoj buržoaziji u provincijskom gradu te o klasičnim jezicima, knjigama i filmovima. Toíbín je ostao iznenađen činjenicom da je Krasznahorkai u svojoj mađarskoj mladosti čitao Faulknera i gledao Fellinija, te da lokalna javna biblioteka nije spaljivala knjige. Tad sam odlučila da neću ići na završni događaj festivala gdje će Toíbín održati govor posvećen slobodi pisanja. Ovaj tihi bijeli Mađar dao je savršen kraj za moje putovanje. Vraćam se u hotel čitati Seiobo.
tekst i foto: Mika Buljević
