Igor Rajki: 'Zadirivalište'

O knjizi, uz autora, govore nakladnica Nela Milijić, urednica Vera Vujović te Boris Beck, a tekstove interpretira Kruno Čudina.

"Zadirivalište je izbor iz dosad većim dijelom objavljene proze Igora Rajkija, iz različitih izvora i uglavnom rasprodanih naklada. Činilo nam se da još uvijek ima nekih manje zapaženih aspekata pisanja ovog autora, na koje valja iznova baciti svjetlo i ponuditi ih na novu recepciju.

U pet ciklusa - s  po jednom ishodišnom parabolom koja funkcionira kao prolog te s nekoliko priča uspona, intenziviranja, kulminacije i antiklimaksa u svakom od njih - i završnom šestom segmentu kao dodatku ”s margina”, pred nama se odvija karta krajobraza specifične stvaralačke osobnosti.Samo uvjetno odredili bismo je kao zbirku fikcije, jer je unutarnji funkcionalni odnos u stalnom prepletu s odnosom autora - kroz komentare, fusnote, sentence - prema čitatelju, društvu ili, naravno, književnosti. Ritmička i dramska tenzija ove poližanrovske proze imanentna je kako jeziku tako i sadržaju.

Nadasve, Zadirivalište je zbirka fonetičkog obilja, pa se i ne moramo prepustiti putu kroz fabule.Kreativnim kovanicama, neologizmima, slogovno oneobičenim riječima i na mnoge druge načine autor se s velikom ozbiljnošću igra, gotovo angažirano radeći na buđenju pažnje rutiniziranog čitatelja: katalozi vjetrova i kiša, arhaizmi i rijetke riječi, inventivni i vrlo duhoviti vulgarizmi čitački su trening za sva osjetila. Ponuđena ljepota takvih riječi pred nama nije samo radi promišljanja njihova značenja niti sintaktičke interpretacije, nego doslovnosti, onog očevidnog a nevidljivog, zaboravljenog prije kulture pismenosti, neposredno vidljivog možda samo dječjem pogledu.

I izmjena fikcijskog i metatekstualnog stalna je autorova igra u zanimljivoj dinamici suprotstavljanja linearnog slijeda povratnom u procjepu vremena, čemu je vičan koliko i drugim vještinama poigravanja vremenom, ili pak kvantnoj preciznosti u dočaravanju osjeta i sinkronom prikazu procesa/mjesta sinestezije, do dosezanja apercepcije.

Ostat ćemo dakle neodlučni potencira li naše estetsko uživanje ipak ponajviše sugestivna gradnja prizora, ili začudni vokabular, ingeniozne reminiscencije, prepoznavanje vlastitih najskrivenijih primisli u iskazima likova, ili pak svekolika zvukovnost slogovlja u rečenici - što nas podsjeća na najraniju, predsemantičku funkciju poetske (=kreativne) riječi, na čarobiranje. To prozodijsko očaravanje ritmom najčešće je u sprezi s poljem značenja. 

Rezultati veoma virtuozne gradnje i zahtjevnosti pripovjedačkog postupka doimaju se jednostavno, recepcija kao da je bestežinska, čitanje kao da asimilira čitatelja. Protutežu, međutim, čini čuvstvena težina pod površinom većine priča, implicirana stilskim postupkom neimenovanog. Ljubav (osim što je izravno tematiziraju poetske parabole O toplom suncu i hladnom snijegu te More i nebeski svod), prisutna je tek post festum; u mimikrijskoj ljubavnoj priči o gutačici daha Mirjani Gašpar, ili groteskno tragičnom ing. Kalkiću (obje prožete motivom snijega), ili u potresnom podtekstu oglasa u minijaturi Ponuda/potražnja. (…)"
(Pogovor, Vera Vujović)