Srijeda
16.07.2008.

Začitavanje: 'Svijet u sjeni'




A+ A-

Gastarbajterski blues

Sudbina gastarbeitera i sve protimbe njihova odlaska iz domovine 'na privremeni rad u inozemstvo' tema su Popovićevog ogleda Svijet u sjeni (Pelago, 2008.). To su ljudi koji su od 'tu' otišli 'tamo' pri čemu 'tamo' nikad nisu bili 'tu', a 'tu' su, kako su godine i desetljeća protjecali, bili sve više 'tamo'.

Gastarbeiteri su ljudi koji su silom neprilika otrgnuti iz jednog miljea, a njihovo presađivanje u drugi nikad do kraja nije uspjelo. Uspijeva tek, eventualno, u drugoj ili trećoj generaciji. Istodobno, na njih se posprdno gledalo u njihovim novim domovi(na)ma i na koje se s visoka gledalo u zavičajima koje su napustili.

Jednostavno: mnogi gastarbeiteri na kraju su ispali budale. Otišli su u svijet da zarade nešto novca za bolji život i nešto luksuzniji dom. Mnogi su na kraju u tome uspjeli, ali u tome su na kraju uspjeli i oni koji su ostali 'tu', koji nisu otišli 'tamo', samo su to postigli uz manje truda. Gastarbeiteri su bili ljudi od kojih se mnogo očekivalo svake godina dva do tri puta (za Uskrs, godišnji odmor, Božić) i koji su morali donositi lijepe i vrijedne poklone, prave poklone iz srca (i od srca), a pri tome se moralo raditi o robi kakve u Jugoslaviji nije bilo. Istodobno, malo je tko 'tu' brinuo zato što rođo 'tamo' živi dijeleći kupaonicu s još kakvih 40-50 gastarbeitera. Dapače, što je vrijeme više odmicalo i kako se životni standard u Jugoslaviji poboljšavao, naši rođaci iz Dortmunda, Frankfurta, Malmöa sve su teže donosili odgovarajuće darove i sve su lakše bivali predmetom (i obiteljskog) podsmijeha.

Tragedija i odbačenost gastarbeitera definitivno se manifestirala tek 90-ih godina nakon osamostaljenja Hrvatske. Ne samo da su nestali i kao lingvistički fenomen (a upravo razmišljanjima o tom prilično licemjernom fenomenu Popović i započinje knjigu), nego su konačno vidjeli koji je njihov smisao - šalji novce i ne pitaj puno, sad više možda ne toliko obitelji koliko domovini. Gastarbeiteri iliti svi koji su otišli trbuhom za kruhom ili znanjem nikako nisu dobrodošli u domovini. Nije štos u tome što oni imaju više novaca (sad možda više i nije tako), nego što imaju određena znanja, vještine, radne navike i na kraju kulturu koju su stekli radeći u inozemstvu, a što lokalno stanovništvo nema. Otišli su kao inferiorni, živjeli su i radili kao inferiorni, a za to su vrijeme onima od kojih su otišli postali superiorni što im je možda i najveći grijeh. Klasičan primjer za to, kojega navodi Popović, jest Miroslav Radman. Dobar je za svijet, lijepo je tamo uspio, tapšat ćemo ga po ramenima (ne više od tri dana), ali redovitim članom HAZU neće biti.

Ukratko: Popovićev strastveno napisan esej knjižica je o gotovo zaboravljenim ljudima, a da stvar bude zanimljivija gotovo svatko od nas među zaboravljenima ima nekog rođaka, strica, ujaka...  


P.S. Lanjskoga listopada zatekao sam se u Nürnbergu baš u vrijeme kad su Hrvatska i Izrael igrali kvalifikacijsku utakmicu za ovogodišnje Europsko nogometno prvenstvo. Nas nekolicina utakmicu smo gledali u Zavičajnom klubu Hrvata bosanske Posavine. Da nije bilo Eduarda i društva bili bismo, kao glasonoše iz domovine, zvijezde večeri u tom skromnom klubu. Živahan razgovor prvi je put prekinut kad je počeo HTV-ov Dnevnik. Valja čuti što se zbiva 'dole'. I u tri-četiri sata boravka u tom klubu čovjek shvati tragiku mnogih gastarbeitera. Oko nas su bili ljudi uglavnom umirovljeničke dobi. U Njemačkoj su desetljećima, ali tamo nisu doma, a doma se ne mogu vratiti. Izgradili su kuće u zavičaju, a onda su im te kuće u ratu uništene. U Njemačkoj nisu kupovali stanove nego su kao gastarbeiteri živjeli po skromnim sobičcima ili stanovima, a danas su umirovljenici (penzija 700-800 'ojroa') koji plaćaju podstanarinu od 300-400 'ojroa' mjesečno. Za kupovinu stana više nemaju novca, sve je otišlo 'dole' u izgradnju kuće. Neki, koji se i imaju u što vratiti, ostaju 'gore'. U Njemačkoj su im djeca, unuci, a u zavičaju velika prazna kuća i neki stari ljudi koje su nekada dobro poznavali, a danas su im gotovo stranci. Nostalgični ljudi izgubljenog korijenja.

Tihomir Ponoš

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.