Začitavanje: 'Sonnenschein'

U beskrajnim prostranstvima semiretardiranih masmedijskih rituala diktiranja mode i ukusa, jedan mi je osobito drag. Prakticiraju ga redakcije kulturnih rubrika od L.A.-a do Osake. Pojavljuje se s prvim danima ljeta, neizbježno poput kolona kod naplatnih kućica. I vi ste zasigurno ove godine, kao i bilo koje prethodne, proučili barem pet novinarskih varijacija na tu ingenioznu temu: što čitati na plaži? Pravila su uvijek ista: da je aktualno, da opušta, da 'nije preteško'...

Pa opet, nema urednika, novinara i medijskog pregaoca koji, tamo s prvim temperaturnim šokovima, ne osjeti nesavladivu potrebu da baš po tom monotonom receptu skuha vlastiti bućkuriš naslova. Kvragu, rekoh sebi, kad je već tako, da se oprobam i ja. Dakle, ovo 'Začitavanje' posvećeno je preporuci ovogodišnje knjige za plažu. A moj vam je savjet da, uz kostim, mlijeko za sunčanje i pincetu za vađenje bodlji morskog ježa (nikad se ne zna!), na obalu ponesete roman Daše Drndić Sonnenschein (Fraktura, 2007.).

Dobro, šta je sad ovo, pitate vi: nit' je aktualno, nit' opušta, a i djeluje, ono, poteško... Polako, polako. Razmislite: ima li išta prirodnije nego na plus četrdeset čitati knjigu koja se zove 'Sunčev sjaj'? Ako vam taj nije dovoljan, ima i ozbiljnijih argumenata: Sonnenschein je, kratko i jasno, najbolja domaća prozna knjiga prošle godine, a ni 2008. nam, barem za sada, nije donijela bolju. Pritom spada u onu notornu ladicu djela 'za kritičare i uski krug publike', što znači da je, sram vas širokopublički bio, vjerojatno još uvijek niste pročitali. A evo zašto biste trebali.

Daša Drndić piše mimo, onkraj i bez obzira na(spram) svih aktualnih trendova, smjerova i strujanja. U njenom pismu sabiru se literarna iskustva majstora poput Bernharda, Kiša, Magrisa, Borgesa... imena čija je vrijednost opasno devalvirala u posljednjih desetak godina herojskog tržišno-medijskog samoosvješćivanja otužne nam tuzemne književne burze. I dok burzovni dioničari i mešetari podešavaju svoje literarne izričaje prema kriterijima čitkosti i dopadljivosti, ona priziva provokativne geste (post)modernističke tradicije: kolažira tekst i razigrava ga, miješajući dokumente i fikciju, umećući citate, fotografije, notne zapise, zemljopisne mape, obiteljska stabla, matematičke formule... Na kraju sve to sklapa u moćni tekstualni stroj koji proizvodi i humor i horor, i cinizam i sarkazam, i patos i stravu.

Priča romana jednostavna je: pripovijeda je starica Haya Tedeschi, prisjećajući se svoga života, kopajući po uspomenama i dokumentima u rodnoj Goriziji, provincijskom talijanskom gradiću, negdje u ljeto 2006. Bila je dijete u židovskoj obitelji. Početkom Drugog svjetskog rata Tedeschijevi prelaze na katoličanstvo, a Haya, tada već djevojka, postaje ljubavnicom nacističkog časnika. S njim i zatrudni, ali Kurt Franz, budući ratni zločinac, ostavlja je jer, usprkos svemu, "Tedeschi ist ein jüdischer Name". Ona rađa, a sina joj nakon samo sedam mjeseci ukradu. U finalu romana doznajemo da je bio kidnapiran kako bi ga se uključilo u zloglasni projekt Lebensborn, kojim su nacisti htjeli potpomoći razvoj arijske rase, omogućujući djevojkama da rađaju vanbračnu djecu njemačkih vojnika, ali i otimajući buduće visoke, mišićave i plavokose kćeri i sinove domovine.

U ovu okvirnu priču umetnute su brojne digresije: ispovijesti upravitelja koncentracijskih logora i njihovih žrtava, groteskne epizode o Borghildi, lutki kreiranoj za ispunjenje seksualnih maštarija nazi-vojnika i čuvenom Salonu Kitty, berlinskom bordelu korištenom za špijunažu, životna povijest karizmatičnog matematičara i ljevičara Renata Caccioppolija, kojeg utjecajna obitelj šalje u ludnicu kako bi ga spasila od odmazde režima...

Drndićeva kroz tekst provlači lajtmotiv po kojem se 'iza svakog imena krije priča', bori se protiv zaborava suvremenika, ravnodušnosti pasivnih promatrača, pokvarenosti, tromosti i neučinkovitosti prononsiranih institucionalnih čuvara ljudskih vrijednosti, poput Crvenog križa ili Katoličke crkve, pa je svojevrsni vrhunac romana monumentalni memento Židovima ubijenim ili protjeranim iz Italije između 1943. i 1945. – na stotinjak stranica popisano je oko 9.000 njihovih imena. A iza svakoga se krije priča...

Sonnenschein je hrabra, moćna i neuobičajeno etična knjiga koju treba čitati. I to nema nikakve veze s ljetnim i sličnim književnim modama.

Boris Postnikov