Srijeda
03.06.2009.

Začitavanje: 'Recepti za sreću'




A+ A-

Roman Recepti za sreću (Knjiga u centru, 2008.) suvremene hrvatske spisateljice Ane Ðokić priča je o životu šest žena različitih generacija. Tridesetpetogodišnja Tanja upravo se uoči bombardiranja Beograda 1999. godine iz Zagreba vraća u rodni Beograd. U Beogradu se susreće s prijateljicama iz djetinjstva i s njima raspravlja o uspjesima, sreći, politici, seksualnosti, ljubavi. Autorica je roman koncipirala tako da 'pušta'  junakinje da pričaju svoje životne priče. Ipak, priča Beograđanke Tanje, koja se nakon udaje preselila u Zagreb, čini se ključnom, jer otvara i bolna pitanja o nacionalnim predrasudama, ratu, relaciji Beograd - Zagreb. Dok šeće rodnim gradom, Tanja ga gotovo više i ne prepoznaje - izgubila se njegova nekadašnja urbanost, zavladale su neke kvazitradicionalne vrijednosti. No, ona se i sama suočava s time da je postala stranac, pa prkosno odgovara: "Ja sam ovdje živjela dok ste vi, koji mene nazivate strancem i dajete mi nekakve smiješne papiriće, u svojim selima okruženi mirisom kravlje balege i pilećih govana samo sanjali o Beogradu!". Njoj se čini da se društvo, sa svim tim kokardama, prinčevima i princezama, "vratilo u srednji vijek", a pomalo ironično gleda i na izgubljene postulate francuske revolucije. 

Roman je dobio naziv prema imenu popularne emisije koju Tanjina prijateljica Sandra vodi na televiziji. Ana Ðokić ne bježi od današnjih popularnih cosmo priča za žene, pa njene junakinje propituju izgled, mladost, samoću, brakove i vlastitu poslovnu uspješnost. Na taj način autorica je uspjela izbjeći patetičnost, tako čestu u propitivanju velikih tema. Tanja, koja je u srednjoškolskim danima pisala grafite i pjevala angažirane pjesme, ističe upravo to -  da je njen patriotizam ravan nuli i da nikad ne bi mogla vikati "Bolje rat, nego pakt!". Štoviše, važno je reći da junakinje ne vide sebe kao heroine (što je pravo osvježenje s obzirom da smo inače obasuti mnoštvom pretencioznosti raznih tumača koji nam žele 'objasniti stvarnost').

Ono što je posebno važno u pripovijedanju Ane Ðokić svakako je bavljenje tjelesnošću, pa ona nesputano piše o seksualnosti, ali ne izbjegava niti druge aspekte tjelesnosti -  prizori smrdljivih tijela u autobusima, tijelo koje obavlja nuždu… No ti opisi tjelesnosti nipošto nisu vulgarno prikazani. Posebno je zanimljivo da su prikazani stavovi kako najmlađe generacije - kroz priču tinejdžerice Marine, tako i one najstarije - kroz priču Tanjine majke. Marina je zaljubljena u Albanca i ne obazire se na tipične predrasude o tom narodu. Tanjina majka Ada živi u sjećanjima na supruga, pomalo je izgubljena u vremenu u kojem živi, jer "naučena je da sve u životu ima smisao". Tanja se usred bračne krize pita o smislu vlastita života - nije napravila karijeru, rodni grad joj je posve stran, osjeća da nema nikoga. Nikakav patriotizam neće je zadržati da ostane u Beogradu za vrijeme bombardiranja, jer shvaća da je njezin život u Zagrebu, uz supruga, koji nije princ na bijelom konju, ali je ipak uvijek uz nju, unatoč svemu. Upravo u traganju za 'svojim mjestom', Tanja shvaća da se mora vratiti u Zagreb.

Roman završava prizorom bombardiranja grada - Marina i Agim ljube se i smiju, prkose, uživaju u ljubavi. Možda će se ovakav kraj romana učiniti eskapističnim, no važno ga je promatrati iz pozicije Marine, koja želi iskazati mladenački bunt i otpor postojećim društvenim vrijednostima. Roman Recepti za sreću i jest vrlo zanimljiv baš zato što nam žene raznih dobi i svjetonazora govore o svom doživljaju stvarnosti, i svaka od njih ima svoje pravo na priču, odnosno pravo na život.

Ana Ðokić pokazala je da se o velikim temama može pisati pitko (posebno su vješto napisani dijalozi u slengu) i zabavno, a njene junakinje, koje ne žele glumiti heroine, hrabre su jer propituju svoje identitete i bore se u svakodnevnici.

Darija Žilić

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.