Srijeda
25.04.2012.

Začitavanje: 'Razum, vjera i revolucija'




Extra_large_revolucija
A+ A-

Razum, vjera i revolucija (Naklada Ljevak, 2010.) djelo je zamišljeno kao polemički odgovor Terrya Eagletona na pisanje kritičara religije. Njihovi su prvaci svima poznati i mega popularni Richard Dawkins i sada već pokojni Christopher Hitchens. Njih je dvojicu Eagleton radi praktičnosti spojio u imaginarnog i antipatično rigidnog Ditchkinsa, bistrog, ali i pomalo bukvalnog momka koji ponekad od stabala ne vidi šumu. Kad bi pak ukratko saželi Eagletonov odgovor dvojcu i ujedno pokušali dati nekakav uvod u cijelu priču onda bi to bila autorova tvrdnja da spomenuta dva gospodina navodno lupetaju o stvarima o kojima zapravo nemaju pojma. Eagelton, koji je naime i sam ateist, odgojen je, kako opisuje, kao konvencionalni rimokatolik irske provenijencije u engleskoj radničkoj klasi. Odmah na početku, da ne bude zabune, upozorava nas da neće svijetu i gradu otkriti bogzna kakva teološka otkrića - a i onih nekoliko spomenutih će svakako zadržati unutar okvira poznatog mu kršćanstva. Svejedno, to ne znači da se nećete mjestimično naglavačke baciti u pakao metafizike jer se Eagleton smjesta latio posla i rastumačio nam, na primjer, kako se to zapravo treba shvatiti Bog. Ditchkins naime griješi kad ga doživljava na idolatrijski, praznovjeran način, jer se radi o nebiću koje svojom ljubavlju odražava sva bića u njihovu bitku. Ili kako to Eagleton zorno pojašnjava: ''Bog Stvoritelj nije nebeski inženjer koji radi na izvanredno racionalnom nacrtu koji će beskrajno zadiviti njegovo povjerenstvo za dodjelu potpora, nego umjetnik, a povrh toga i estet koji je sazdao svijet bez vidljive funkcionalne svrhe, naprosto iz ljubavi i užitka''.

Upravo na toj pogrešnoj ideji, kako znanost i teologija govore o istoj vrsti stvari, zasniva se kritika religije Richarda Dawkinsa na koju sad pak nasrće Terry Eagleton. Naravno, cijela stvar nije mogla proći ni bez uplitanja politike, te je Eagleton na sebi svojstven način objasnio i evanđeoska učenja Isusa Krista opisanog kao križanca hipija i gerilskog borca koji poštuje šabat uglavnom zbog odmora, a ne iz vjerskog razloga. Njegova revolucionarnost, koju Eagleton zdušno odobrava, uključuje svima dobro poznate premise: oprosti svojim neprijateljima, podaj i košulju i ogrtač, ljubi one koje te vrijeđaju, ne misli na sutra...

I dok je samo Eagletonovo pisanje brzo, vispreno i zahtjevno, ova knjiga definitivno neće biti po svačijem ukusu, i to ne samo zbog veoma iskrenih i možebitno uznemirujućih Eagletonovih izjava od kojih će glava zaboljeti kako prakticirajuće vjernike i crkveni kler tako i new agere i scijentologe, a osobito militantne ateiste na ditchkinsovoj liniji. Naime, nema pretjereranog smisla čitati Eagletona ako već niste čitali Dawkinsa ili Hitchensa ili ako barem niste isprva zagrizli na podnaslov knjige: refleksije o raspravi oko Boga. U tekstu će se svakako naći i pristojan dio filozofskog vokabulara, usporedbi, poštapalica i humorističnih primjedbi (pogotovo s područja marksizma), tako da je poželjno i solidno poznavanje osnova filozofije jer tekst u suprotnom slučaju gubi na svojoj živahnosti i smislu. Donekle odmaže i povremeno vrlo interan humor Terrya Eagletona kojeg će najbolje razumjeti njegovi kolege profesori s Oxforda, te pomalo uštogljen prijevod na hrvatski Dinka Telećana. No usprkos tome, autor je vrlo pronicljivo i bez puno okolišanja došao do srži današnjeg problema u odnosu Zapada prema vlastitoj želji i vlastitoj sposobnosti da vjeruje, te onoga što posve revolucionarno i posve ispravno nalaže Novi Zavjet. To što je usput raskrinkao licemjerje tog istog Zapada koji se na više od jednog načina zapravo odrekao kršćanstva nije ništa novo, ali svakako svjedoči o britkosti i hrabrosti autora koji za kraj zaključuje:

''Razlika između Ditchkinsa i onih poput mene svodi se na kraju na razliku između liberalnog humanizma i tragičkog humanizma. Postoje oni kao što je Ditchkins koji smatraju da, ako se samo uzmognemo osloboditi otrovnog naslijeđa mita i praznovjerja, možemo biti slobodni. To je prema mome gledištu još jedan mit, iako širokogrudan. Tragički humanizam dijeli s liberalnim humanizmom viziju čovječanstva koje slobodno cvate, no drži da je to moguće samo putem suočavanja s najgorim.''

Katarina Brbora
foto: Blakes Seven (flickr)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.