Srijeda
09.07.2008.

Začitavanje: 'Puzzlerojc'




A+ A-

Pjesme Saške Rojc mogli ste čitati u raznim časopisima. Rukopis Puzzlerojc objavljen je kao elektronička knjiga na stranicama DPKM-a 2006. godine, a istoimena knjiga u izdanju AGM-a predstavlja prošireno izdanje ove elektroničke.

Puzzlerojc (AGM, 2007.) je zbirka intimističkih pjesama koje redom poetiziraju ženski lirski subjekt. Već prva pjesma u zbirci 'ogledalo s golom saškom' pokazuje potrebu junakinje za ogledanjem, zrcaljenjem. Naime, oznaka mlađeg pjesništva upravo je narcisoidni subjekt koji prati promjene u vlastitom unutarnjem svijetu, ili pak promjene na vlastitu tijelu.

ogledalo s golom saškom

znaš li razliku između ogledati se i zrcaliti se, saška? ti se ogledaš, tvoj odraz se zrcali.
u ogledalu ne vidiš vrh svoje glave ni stopala od gležnja. stojiš u hodniku dok ne pomodriš od hladnoće.
nokti su ti ljubičasti. grudi ti izgledaju kao da ih je netko prišio na torzo. to je zbog dječačkog lica. ispod pupka si obrijana i vidi ti se klitoris. tvoje oči zbunjeno gledaju. ramena su ti opuštena. kroz tanku kožu se naziru žile. saška zašto plačeš u ogledalu, što će reći ljudi?

U ovoj zbirci, Saška će nerijetko opisivati vlastito tijelo, koje često pozicionira na granici ženskog i muškog. Samoj se sebi obraća: "Grudi ti izgledaju kao da ih je netko prišio na torzo. To je zbog dječačkog lica. Ispod pupka si obrijana i vidi ti se klitoris”. Upravo grudi postaju mjesto  ženskosti za kojim žudi - “sve ste u pubertetu narasle preko ljeta. Dječaci i ja samo smo ostali djeca".

Svoju junakinju pjesnikinja je kadrirala na obiteljskim fotografijama. Ona nema majku, poput djevojčica je u bajkama, drugačija od ostalih pragmatičnih djevojčica, zanesena, voli boraviti na brodovima, jer "unutrašnjost broda jedan je od najintimnijih interijera koji postoje". Saška se voli sjećati i fotografijama priziva sjećanja na neka daleka vremena djetinjstva, na prošlost vlastite obitelji, ali nikad na slatkast način, jer uvijek je prisutna svijest o minulom vremenu socijalizma koji je predstavljen tek bistama heroja i očevom razočaranošću u komunizam.

U poetizaciji vlastitog odrastanja, posebno u ciklusu Bildung, Saška 'govori' o seksualnim iskustvima sa ženama i muškarcima. Umjesto ljubavne veze, zanimljivije joj se čini opisivanje same žudnje, za koju ističe da je beskrajna - žudnja je zapravo želja da se spasi tijelom. U pjesmi 'ekvilibristice' riječ je upravo o žudnji koja donosi zaborav na življenje u malom gradu, u vremenu kojeg označava kao 'srednji vijek'. Umjesto ljubavi kao odnosa, žudnja je mjesto bez povijesti u kojemu ne poznajemo jedni druge, u kojemu smo tek životinje koje traže utočište i toplinu.

ekvilibristice

jesi li spremna za napokon? stigla je još jedna potvrda da je naša ljubav bolest. u nama je živa samo žudnja. mi ljudožderski nasrćemo jedna na drugu. bolesne od straha. prognane. same. nekad mi je žao nas. naše snage. naše nježnosti. osuđenosti na patetiku. nitko ne želi da nas spasi. u ovom malom gradu. u ovom srednjem vijeku. u ovom srednjem svijetu. mi smo ekvilibristice. spašavamo se tijelima. jedemo se. jebemo se.
pitaš me o potvrdi koja je stigla. kažem. stigla je potvrda da je naša ljubav blagoslov. još dva imena na listi za odstrel zabranjenih ljubavi.
uz sav trud i trenje tih mračnih glasova koji mrmore iz pozadine. uz sav taj dogwill:
naša je tužna ljubav zdravlje i svjetlo. sretnija od svih sretnih ljubavi. naša gola prekrasna tijela dodiruju se od početka. sapleću se od ljepote. ljube jezicima. svijeta. naročito hrvatskim. sočnim. iz naroda.

Žena se u pjesmama Saške Rojc utemeljuje kao biološko biće koje je u prisnijoj vezi s mijenama prirodnog ciklusa (fenomen mjesečnice), te kao takva dublje doživljava prirodu. Takva priroda moguće je da ima razornu moć, krvoločnu narav, jer sama priroda jest destruktivna. Ljubavnici o kojima piše situirani su uglavnom na brodovima, čije utrobe indiciraju usporedbu s maternicom, a kretanje nestalnost. Utroba maternice svakako korespondira s potrebom junakinje da zadrži snovitost, vezu s djetinjstvom jer “u njoj dijete sanja pustolovine”.

Puzzle, slika koja ostaje nakon čitanja ove zbrike, otkriva junakinju koja transgredira granice, koja žudi za kretanjem, lutanjem, koja želi biti 'cirkuska medvjedica bez lanca', otpuštena, vedra, prepuštena žudnji kao zaboravu i sjećanjima na okrajke djetinjstva i vremena koje je neumitno prošlo. Ove pjesme nisu ništa drugo do pokušaj očuvanja prošlosti koja nas napušta, koju treba zadržati jer sve nestaje. Vrijeme leti i Saška kao da je svjesna da: "još dvije-tri niti sve je što drži na okupu ovu prazninu kroz koju kao potpetice vojničkih cokula odzvanja tvoje ime. moj glas".

Ova zbirka pjesama vrlo je važna, u njoj nema pretenzija za otvaranjem eshatoloških pitanja, ona predstavlja snažno svjedočanstvo o odrastanju jedne mlade žene u okrutnom vremenu u kojem pogled unatrag pomaže da se pronađe snaga za - ići dalje.

Darija Žilić

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.