Srijeda
18.06.2008.

Začitavanje: 'Priče o zanatima'




A+ A-

Kako očuditi stravično, kako strukturirati ludilo, kako se smijati (u) užasu? Ili, drugim riječima: kako pisati o ratu, a da to bude inventivno, zabavno i zastrašujuće u isti mah?

Nažalost, tu gdje živimo pitanje je 'ratnog pisma' tradicionalno jedno od prominentnijih književnih pitanja. Ne tako davno, Zoran Ferić, Josip Mlakić, Ratko Cvenić i neki drugi širili su polje pisanja o borbi, otvarali zabranjene teme i govorili o prešućenom. S vremenom, moglo se reći sve više; tako to valjda ide nakon svakog rata, put od tematske rigidnosti i podobnosti do čačkanja po utrobi zaborava mukotrpan je koliko i neizbježan. Ipak, još smo daleko od toga da dobijemo knjigu koja bi se mogla mjeriti s Pričama o zanatima Bore Ćosića (Meandarmedia, 2008).

Kad ju je objavio, prije četrdeset i dvije godine, označila je bitan zaokret u njegovu opusu: nakon nekoliko ranih, nadrealističkih romana, njome je započeo tzv. porodični ciklus (u koji spadaju i Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, Zašto smo se borili, Tutori i Bel tempo). Glavni lik i pripovjedač Priča je dječak koji bilježi što se događa u Beogradu, za vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega. Sagledani 'odozdo', iz infantilne vizure, redaju se bombardiranja grada, ubojstva na ulicama, vojna saslušanja i izmjenjuju s urnebesno smiješnim obiteljskim situacijama. A dječakova obitelj kao da je u daljnjem rodu s Biondijima iz Fellinijevog Amarcorda: tu je otac, nepopravljivi alkoholičar, koji, uz izjavu "Ja smem i ono što ne smeju ni mnogo pametniji od mene!", pred prestrašenim ukućanima gura prst u utikač, da bi, tko zna zašto, dokazao da mu struja ne može ništa. Potom majka: ona se uzaludno trudi ostati uzorna kućanica, po cijenu da za ručak posluži magareće meso, jer se do drugog ne može doći. S njima žive i ujak, koji u  štofanom odijelu iz '39. zavodi udane susjede i naivne konobarice, i dvije tetke usidjelice koje u teku lijepe fotografije filmskih zvijezda; pritom, niti jedan prizor svakodnevne burleske ne prolazi bez ciničnog gunđanja dječakova djeda...

A zanati iz naslova? Knjiga ima dvadesetak priča/poglavlja, svako je posvećeno drugom umijeću: od uobičajenih, kao što su obućarsko, električarsko ili frizersko, do 'velikog zanata, švalerskog', 'zanata ludačkog' i 'neuobičajenog zanata, čarobnjačkog'. Ovaj koncept proizlazi iz pozicije infantilnog pripovjedača, kao pokušaj da se shvati, objasni i klasificira sumanuti, iščašeni svijet. Izlaganja o zanatima pritom su okvir ili, povremeno, tek okidač za nelinearnu, asocijativnu naraciju u kojoj su slike vojničkog silovanja djevojčice, ljudi bez nogu i žicom vezanih, a potom bombom raznesenih zarobljenika uobičajene koliko i školski problemi s učenjem Pitagorinog poučka.

Stilski, Ćosić je samosvojan: on razglobljuje rečenični sklop, ne poštuje standardnu sintaksu, rečenice upravnog govora redovito završava uskličnikom, čak i kad su upitne ili izjavne... Ove 'ekstravagancije' nisu svojstvene dječjem govoru; one naglašavaju svijest o izboru djetinjeg pogleda kao načina da se ogole apsurd, strava i groteska ratnih godina.

Priče o zanatima drugo su Ćosićevo ranije djelo reizdano u ovoj ediciji, dvije godine nakon Uloge moje porodice.... Nadam se da će se tempo ubrzati; naša, dominantno 'stvarnosna' ratna proza svladala je, doduše, lekciju političke i etičke odgovornosti, ali je tu i tamo treba podsjetiti koliko može biti važna i poetička odvažnost.
 
Boris Postnikov

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!