Srijeda
18.03.2009.

Začitavanje: 'Posljednje zbogom kraljici'




A+ A-

Chantal Thomas (1945., Lyon) stručnjakinja je za 18. stoljeće i direktorica Nacionalnog centra za naučna istraživanja (CNRS). Autorica je više eseja, a za svoj prvi roman Posljednje zbogom kraljici (Buybook, 2008.) dobila  je 2002. nagradu Femina. Priča o kraljici Marie-Antoinetti, o vremenu francuske revolucije, o raspadu jednog svijeta, ispričana je, neočekivano, iz perspektive kraljičine čitateljice Agathe-Sidonie Laborde. Upravo taj pristup, u historiografiji poznat kao 'perspektiva odozdo', omogućuje autorici da se ne usredotočuje isključivo na politički aspekt revolucionarnih zbivanja, već na suptilna zapažanja života u Versaillesu u trenucima propadanja staleškog društva. Pripovijedanje je retrospektivno - čitateljica se nakon vremenskog odmaka, u Beču, prisjeća života na dvoru, govori o raspadu svijeta koji se zove 'Stari režim' i pritom se ne usteže od kritike Napoleonova režima koji ruši sve pred sobom. Njena je priča pokušaj da sačuva sjećanje na vrijeme čiji se znakovi žele izbrisati, kako bi povijest počela od Novih pobjednika: 'Ono što mene poražava je naša šutnja. Naše licemjerje što smo se povinovali zapovijedi da šutimo o Louisu XVI i Marie Antoinetti, koja je nametnuta u Beču i svugdje na stranim dvorovima.'

Agathe-Sidonie priču započinje svojim dolaskom u dvor u službu kraljičine čitateljice. U fokusu njene pripovijesti svi su detalji vezani uz Kraljicu - njene trudnoće, način hoda, odijevanje. Dvor Versailles je bio posebno mjesto, svijet za sebe u kojem se vrijeme mjerilo na neki drugačiji način, pa se na kraju i posve izgubio u takozvanom 'vremenu svijeta'. Život na dvoru opisan je fascinantno, a posebno je impresivno prikazana unutrašnja trulež i smrad koji je nastao zato jer je dvor smješten na nezdravom terenu.

Pripovjedačica posebnu pažnju posvećuje događajima iz srpnja 1789., kad kraljevska obitelj napušta dvor. Iz svoje sobe u Beču snovito opisuje trenutke rasapa i čini se da odlazak iz dvora nikad i nije preboljela. O Kraljici govori s divljenjem, čitavi odlomci posvećeni su opisu njenog osmijeha, naboru njezine haljine. Premda se Kraljica nije osobito zanimala za književnost (draži su joj bili modni magazini), njezina se čitateljica nije osvrtala na beznačajnost vlastite službe. Chantal Thomas posebno pazi na pripovjedni suspens, pa čitatelja prepušta trenucima napetosti kad dvorska dokolica polako prelazi u paniku koja će na kraju dovesti do bijega iz dvora. Pripovjedačica sama priznaje svoju naivnost, u pripovijesti ne nudi objašnjenje toga što se dogodilo, zašto je narod zauzeo Bastillu, već govori iz perspektive zbunjenje promatračice koja ne razumije povijesne procese i to jasno i priznaje. 'Kraljica odjednom prestaje biti blistava. Sad je na sebi imala samo jednu sivu, sasvim jednostavnu, haljinu.Trljala je obraz, pokušavajući izbrisati mrlju od tinte. Jedan gusti pramen kose joj je pao na čelo. Kako je bila lijepa tako odsutna!'

Posljednji dio u knjizi, u kojem se govori o događajima iz 1811., govori o navikavanju na život izvan dvora. Kraljičina čitateljica ostaje živjeti u Beču, drugi, plemkinje i prinčevi, otišli su, svaki na svoju stranu. Čitateljica se ondje uglavnom okreće prošlosti, životu u jednom svijetu u kojem su najveći događaj predstavljali kraljičini balovi. No njezina sjećanja nisu bolećiva, već u  njih unosi oštroumna zapažanja o vremenu koje dolazi - u kojem nema više kraljeva ni plemstva, jer sad upravljaju građani i nastaju neka nova državna uređenja. Ovaj roman možemo čitati i kao neku 'povijest mentaliteta', jer nam autorica, upućena u povijesna događanja u vremenu revolucije, pruža jedan drugačiji pogled, onaj koji govori o 'duhu vremena'.

Darija Žilić

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!