Srijeda
30.12.2009.

Začitavanje: 'POPizam'




A+ A-

Zapisi platonskog melankolika

"Pazio sam da pijem samo vodu iz pipe i jeo sam samo čokoladice po čijoj sam ambalaži vidio da nisu otvarane. Vjerujte mi, dovoljno sam dobro poznavao te ljude da bih znao kako ćeš, provedeš li vikend s njima, završiti na tripu ne budeš li oprezan," u ove bi se dvije rečenice mogao svesti credo čovjeka koji je dao duh i smisao jednoj eri u trenutku prijelaza kontrakulture u pop-kulturu početkom šezdesetih godina, a istovremeno je živio kao njezin radoholičar i nijemi svjedok, u svom vlastitom mjehuriću od sapunice.

Riječ je, dakako, o Andyju Warholu, multimedijskom umjetniku za čije radove danas ne moraju znati odrasli dječaci iz prigradskih kvartova, čiji je najveći strah sjesti solo u tramvaj i poći do centra grada solo – u dendijevsko flaniranje. A opet, ta ista svakodnevica ispunjena prežvakavanjem dosade, zalivena macchiatima i ispunjena bulevarskim novostima na korak do kladionice, itekako je bila nadahnuće njegovoj bezosobnoj spiritualnosti. Eksperimentalni filmaš i slikar koji je stidljivo idolizirao celuloidne heroine, slikajući portrete bez kontakta s modelom u studiju, vampirski parazitirajući na snu američke mode i glazbe, u knjizi POPizam (Naklada Ljevak, 2009.) skupa je s Patom Hackettom ispisao rekonstrukciju svijeta koji se između 1960-e i '63-e vrtio oko njega i u njegovom manhattanskom studiju, znamenitom Factoryju.

Jedan od ulomaka koji dodatno zamagljuju zadatak Warholovim biografima u mapiranju njegovog poslanja, ostavljajući im malo čvrstog uporišta za referentne točke, je i ovaj, "Svi me uvijek podsjećaju da sam stalno naricao 'Oh, kad ću postati slavan, kad će se sve to dogoditi!' i tako dalje, i tako dalje, pa sam valjda to stvarno često radio. Ali znate, to što o nečem neprestano govoriš ne znači da doslovno želiš ono što kažeš". Javnu osobu koja je generirala čitavu svoju generaciju i kultne bendove potonjih generacija kroz laku zabavu i neobavezne umjetničke prakse, "umjetnički svijet je prezirao, smatrajući ga pederom i narkomanom", pojasnio je John Giorno, pjesnik i glumac filma Sleep časopisu Mladina u intervjuu na 11. rujna 2001. Osim što je na njega čak dvaput bio izvršen atentat, snimanjem je filmova u vlastitoj produkciji utabao put neovisnoj eksploatacijskoj produkciji, a sedamdesetih i osamdesetih u mozaik New Yorka uvodi i afroameričke umjetnike, što i nije priča ove neonske biografije.

Međutim, slikarska se žica i velika radna disciplina itekako odražavaju u bezbroj malih, možda i krokija, ali i portreta en masse čitave generacije. Oni znatiželjniji, moći će saznati koje je ploče Lou Reed slušao u svojim pojedinim fazama, što je tištalo Micka Jaggera pri prvim posjetima New Yorku ili pronicljive portrete dekadencije, kao da su prepisani iz Burroughsova Junkyja… Nakon ovog naslova (a na volju nam je i izabrati studiju Warhol Genius koju je objavio nakladnik Sandorf), onu znamenitu izreku, "Ljepota je u oku promatrača", možemo korigirati s "Ljepota je u oku umjetnika-voajera"! A glede i unatoč perceptivno iščašenim inscenacijama okolice.

Vid Jeraj

 

 

POVRATAK NA VRH STRANICE