Srijeda
26.11.2008.

Začitavanje: 'Pisanje ili nostalgija'




A+ A-

Knjiga Pisanje ili nostalgija (Fraktura) sadrži desetak eseja u kojima Mirko Kovač donosi zapise o prijateljima, bivšim prijateljima književnicima, o književnim krugovima, književnim polemikama i identitetu. Kovač je svoje tekstove odredio kao tekstove 'između eseja i pokojeg 'Mnemosinina treptaja'' (Nabokov), no njegovi zapisi predstavljaju itekako značajan doprinos memoarskoj literaturi jer nas kroz njih uvodi u zanimljive priče iz književnog života nekadašnje države.

Budući da kao uzor navodi Krležu, koji je isticao da se mora pisati 'mrko, okrutno i neumoljivo', Kovač ne piše nikakve laude svojim prijateljima, već otkriva njihove slabosti, ulizništva, podilaženja… Ponajviše piše o druženju i prepisci svojih najbližih prijatelja - Davida, Kiša i Pekića. Kad analizira pisma koja su razmjenjivali davnih dana uočava kako su neki od njih, poput Pekića, zapravo već onda znali da pišu za vječnost, tj. doživljavali su vlastiti život kao nešto posebno. Ova pisma postaju i vodič za sjećanje na ta vremena, posebno na estetske sukobe koji su se događali na književnoj sceni u prvoj polovini sedamdesetih godina. Naknadna čitanja korespondencije omogućuju mu da uvidi neke aspekte koji su mu ostali posve nezamijećeni tad, kad ih je prvi puta čitao- a to je, prije svega, potreba pisca da sebe vidi kao važnog aktera u povijesti.

Pekić, koji je bio inicijator grupe i druženja, kasnije je ušao u visoku politiku i ondje doživio poraz. Kovač pak nikad nije bio impresioniran vlastitom ulogom u društvu, dapače, privlačila ga je ta autsajderska pozicija, pa pomalo s čuđenjem promatra pisce s misijom, koji su povjerovali da je snaga njihove umjetnosti jednaka snazi koju bi mogli zadobiti u političkom životu.

Kovačeva su sjećanja živopisna, otkrivaju nam slabosti pisaca - one sitne ljudskosti kao što su taština i sklonosti tračanju. Kovač nastoji naglasiti vlastitu neopterećenost identitetom i misijom i istaknuti tuđa dodvoravanja i vlastitu borbu za druge pisce, primjerice Kiša. Njegovi zapisi o Kišu pokazuju koje je sve muke prolazio, kako su njegovo djelo nagrizali 'književni štakori', kako je odavno naslutio pobjedu 'barbarogenija' i kako se njegov način života razlikovao od pravila koja je propisivao socijalistički režim.

Kovač oslikava djelovanje grupe beogradskih intelektualaca i na neki način ispisuje kulturnu povijest jednog vremena u kojem su književne i uopće estetske polemike izazivale mnogo više pozornosti nego danas kad je umjetnost posve marginalizirana. Kao posebnu književnu osobnost izdvaja Ivu Andrića, navodeći niz primjera negiranja značenja ovog velikog pisca. O sprezi pisca i politike, posebno žestoko govori na primjeru Vuka Draškovića, no navodi i to da su mu neki sugerirali kako mu nije pametno rasipati snagu na pisanje o takvim ljudima. To je vjerovatno mišljenje nekog ljepoduha koji bi najradije politiku odvojio od umjetnosti, a to je upravo ono što Kovačeva generacija ne čini. Pripadnici te generacije ili su prokazani od režima, poput Kovača, ili su ušli u politiku, no ono što je zajedničko i jednima i drugima je njihov društveni angažman kroz umjetnosti, odnosno neignoriranje konteksta.

Posljednji eseji u knjizi govore o Kovačevu shvaćanju identiteta. Kovač na vlastiti identitet gleda ludički, poigrava se njime. Jednom kad su ga pitali tko je, odgovorio je 'Puškinov sin'. Apsurdnost koju nam donosi pitanje identiteta opisuje sljedećim riječima: "Dvostruki je (ili 'višestruki') identitet lijek da se čovjek sačuva od samoga sebe i vlastitih napasti, da se odupre zlim nasrtajima 'kolektivnog terora' i uopće fanatizma, da ne dopusti da ga bilo kakva 'pravda' ponese da učini drugome nešto nažao".

Jedino što zbunjuje je naslov knjige Pisanje ili nostalgija jer ovo nikako nije knjiga o nostalgiji, o finoj emociji kojom se sjećamo vlastite mladosti, već upravo suprotno, ovo je knjiga oštrih eseja o jednom vremenu i njegovim akterima, ljudima koji su ili prodali ili zadržali dušu.

Darija Žilić 

POVRATAK NA VRH STRANICE