Začitavanje: 'Jezik gena'

Prije nekoliko mjeseci Jesenski&Turk objavio je njegovu najpoznatiju i najčitaniju knjigu Jezik gena za koju je autor još prije 14 godina dobio nagradu Aventis, što je za znanstvenu literaturu manje-više isto što i Booker za književnost.

Sudbina se inače malo našalila s Jonesom. On je dugogodišnji pročelnik Laboratorija Francis Galton na londonskom University Collegeu, a baš je taj Galton uvelike zaslužan za razvoj eugenike, koja je pak uvelike inspirirala naciste, i baš je on uvelike doprinio statusu genetike kao opasne znanosti koja će, ako već ne kreirati vrli novi svijet, onda ga barem počistiti od raznog genetičkog i rasnog otpada.

Naravno, Jonesova je pozicija suprotna jer je baš zahvaljujući genetici znanost srušila rasizam. Istina, poneke istine nam kao ljudima baš i nije ugodno čuti (to da smo genetički slični čimpanzama još kako-tako, ali to da nismo jako daleko od banane je možda ipak malo previše, bez obzira na točnost).

Nakon izvrsne Y - porijeklo muškarca objavljene 2006. (u kojoj nam Jones pristojno objašnjava da su mužjaci biologijski (i ljudski) gledano slabiji, neotporniji spol) eto nam i njegovog odličnog uvoda u genetiku, ujedno i kratke povijesti genetike, začinjene antropologijskim istraživanjiam, kulturnom poviješću, pokojom anegdotom i Jonesovim smislim za humor, a to je crno, crno, britanski crno.

Jezik gena je za Jonesa govor kao i svaki drugi, naša DNK nam govori o nama samima, ali i o našoj prošlosti (čuda se mogu saznati iz te DNK, recimo iz kojeg francuskog sela netko potječe i zašto baš iz tog sela, a sve zahvaljujući stoljećima sačuvanoj genetskoj deformaciji). Za cijeli taj jezik dovoljna su samo četiri slova, baze DNK: A, G, T, C. Međutim, taj jezik ima i svojih ograničenja. Zahvaljujući genetici možemo svašta i možemo intervenirati u prirodnu selekciju (eto nas neizravno ponovo na eugenici) primjerice tako da odredimo spol djeteta. Istodobno, učinci su te genetike prilično nepoznati, posebice kada je riječ o njenom najpopularnijem vidu - kloniranju. Ili kako piše Jones "bi li klonirani Mozart mogao napisati Don Giovannija - a nije sigurno ni zašto bi netko to htio učiniti".

Jonesa treba čitati. Baš kao i Dawkinsa. U vrijeme sve žešćeg naleta kreacionizma njihovi znanstveni argumenti i duhovito izrugivanje kreacionizmu nešto su poput duševne hrane zdravom razumu. I za kraj, no ne i najmanje važno. Za Jonesa govore da je u genetici i populariziranju iste, ono što je Hawking u fizici. Daljnje preporuke nisu potrebne.

Tihomir Ponoš