Začitavanje: 'Gospodar Venecije'

Kad vam se knjiga koju ste pročitali za Začitavanje ne sviđa i ne želite mladom piscu raditi nezasluženu reklamu, a dedlajn je svakom minutom sve bliži, morate pozvati pomoć. Tu uskaču zajebani plaćeni ubojica-epileptičar iz poratne BiH i Talijan u krizi dvadesetih godina koji u u džungli traga za pustolovinama. Nisu baš neki literarni tipovi, ali sat nemilosrdno otkucava. 

HP & Giuseppe Bergman - Knjiga 1. – Gospodar Venecije (Strip centar Tino, 2009.) vodi nas u bizarni svijet seksom opsjednute stripovske legende Mila Manare (1945.). Utopijska potraga za savršenom pustolovinom, napisana i nacrtana početkom osamdesetih, vodi mladog, siromašnog i nervoznog Giuseppea Bergmana u prilično distopijske situacije. Njegov je Vergilije na putešestvijama džunglom izvjesni HP koji je, mjesto da nudi solidan laserski ispis, postojan u svojoj tajanstvenosti. HP je uvrnuti hommage Manarinom uzoru (i ne samo njegovom), Hugu Prattu. Svijet candideovskog Bergmana napučuju glupani i hulje, privlačne žene i privlačne žene, a brzopotezne pustolovne epizode bizarne su i na granici iluzije. Zanimljivi su detaljčići u kojima se Bergman distancira od stripa komentirajući ga ili obraćajući se čitatelju. Kontekst realityja i spoznaja da ne postoji apsolutna životna avantura stvara polje za zanimljivu i vizualno dojmljivu priču punu (samo)ironije. Svoje će granice Bergman preskočiti kad mu miješanje sna i jave pospiješe domorodačke droge.

Vehbiji se u kratkom romanu Sam (Naklada ZORO, 2004.) Namika Kabila, scenarista Kod amidže Idriza (2004.) i redatelja Čuvara noći (2008.), san i java također mute (inače, knjigu možete nabaviti u knjižari Booksa za 64 kn). On je epileptičar koji svoju bolest i bijes teško kontrolira, a to je, ako ste plaćeni ubojica, prilično nepoželjna osobina. Grad je živnuo nakon rata, njegova djevojka Emina bi se udala i puna je poslovnih planova, a Vehbija se, skupljajući oružje sakriveno u suhom mesu, sprema zaraditi deset tisuća eura. Dijete na mjestu na kojem se nije trebalo naći sjetit će ga vlastitog izgubljenog djetinjstva, majke i slovenskog vojnika, što će mu neizbježno natjerati pjenu na usta. Sam je pripadnik onoga što nazivaju stvarnosnom prozom, ali ga iz podžanrovske mediokritetske hrpe izdiže precizna karakterizacija i ekonomična naracija (možda posljedica filmske naobrazbe na UCLA) učvršćena  detaljima.

Vehbija, ubojica s kojim suosjećamo, završio je loše, a ni Bergmanu se, u njegovom sociopatskom svijetu ne piše dobro. Vehbija ima i previše pustolovina, rado bi se smirio, ali ne može. U Bergmanu vrije krv junačka, no postmoderni kontekst nije mjesto pravih avantura. Ipak, bili su dobri suputnici u ovotjednom mashup Začitavanju. Osim što moram ozbiljno razmisliti u kakvo sam društvo upao, mogu samo reći grazie mille, jarani!

Srđan Laterza