Srijeda
29.04.2009.

Začitavanje: 'Čileanski nokturno'




A+ A-

Čileanski nokturno, originalno objavljen 2000., za sada je jedini roman Roberta Bolaña izašao u Hrvatskoj, prošle godine u prijevodu Željke Somun izdao ga je AGM.  Prije no što kažemo bilo što, samo jedna opaska; riječ je možda o najboljem romanu prošle godine objavljenom u nas, no, kako to biva, to nije bilo dovoljno da bi se o njemu pisalo i govorilo u nekoj značajnijoj mjeri.

Bolaño je rođen je 1953. u južnom Čileu, otac mu je bio amaterski boksački šampion, a majka učiteljica koja je momku pokušavala usaditi ljubav prema poeziji. No, momak je bio disleksičan pa su stvari išle teško. Godine 1968. obitelj  Bolaño seli u Mexico City, gdje je tinejdžer Roberto krao knjige po knjižarama, i to u rasponu od Paracelsusa do Philipa K. Dicka. Pet godina kasnije dvadesetogodišnji Roberto vratio se u domovinu da podrži vođu socijalista Salvadora Allendea koji je bio pod velikim pritiskom i u sjeni neminovnog državnog udara. Augusto Pinochet je udario, a Bolaño samo pukom srećom nije doživio ono što su doživjele hiljade: zatvor, mučenje, smrt ili izgon. Prepoznali su ga kolege iz razreda koji su radili za novi režim i ishodovali njegovo puštanje. Vratio se u Meksiko gdje je aktivno sudjelovao u književnom životu i pisao poeziju, a nakon toga se 1977. preselio u Evropu gdje se navukao na dop. Nakon nekog vremena uspio se skinuti, oženio se, preselio u Costa Bravu u Španjolskoj i dobio dijete. To su već bile devedesete: Bolaño je odlučio da će živjeti isključivo od pisanja i počeo je intenzivno raditi, romani su dolazili kao na traci. No, heroinska ovisnost mu je naštetila zdravlju, umro je u pedesetoj godini, najvjerojatnije od hepatitisa.

Roman, koji ima svega stotinjak stranica, možemo podijeliti na tri dijela. No, prije svega, recimo da je protagonist Sebastián Urrutia Lacroix, koji priča svoj život u trenutku prije nego što će se ugasiti. Barem tako kaže, već u prvoj rečenici: 'Umirem, ali imam još mnogo toga za reći.' Sebastián Urrutia Lacroix je svećenik, pripadnik reda Opus Dei. No, on nije tamo neki neuki popa, on je ambiciozni skriboman, pisac, učenjak i pjesnik. Ali nije mu vjerovati: 'Ne tražim svađu, nikad je nisam tražio, tražim mir, odgovornost za djela, za riječi i za šutnju. Razuman sam čovjek.' Urrutia je s trinaest osjetio Božji poziv i poželio otići u sjemenište. No, više od svega htio je biti kritičar, književni kritičar, iznositi misli glasno i da ih se čuje. Kao maloljetni sjemeništarac upoznaje Farewella, najvećeg književnog kritičara Čilea koji želi tucati našeg sjemeništarca, no on se ne da. Nije on nekakav sjemeništarac iz Tournierovih Meteora: Farewell nema sreće. Mali otac Sebastián počeo je pisati mnogo, čitati i pisati kritike, poznavao je mnoge pisce, pjesnike, i hvalio ih je ako bi to zaslužili, a bilo ih je mnogo koji su to zaslužili. Uzeo je ime H. Ibacache, a ubrzo je, na njegovo zadovoljstvo, H. Ibacache postao mnogo poznatiji od oca Sebastiána Urrutia Lacroixa. Tu partiju Bolaño genijalno završava pričom o Ernstu Jüngeru u Parizu 1943. godine.  Ernst Jünger je u nas poznat prije svega kao pisac Mramornih litica, interesantnog romana koji se svakako može čitati i kao kritika zbivanja u Njemačkoj nakon 1933. godine, što je svakako poveznica s Čileanskim nokturnom, odnosno s onim tipom čitanja, koji je ne samo legitiman, već i neminovan, a koji se odnosi na kritiku čileanskog društva nakon dolaska hunte na vlast. No još nešto što povezuje Jüngera s Bolañovim romanom jest stil, odnosno način na koji dva pisca konstruiraju pripovjedni tekst. Doduše, Ernst Jünger je, barem ako ćemo suditi po njegovoj publicistici nastaloj u 1920-im i ranim 30-im, bio na suprotnoj strani političkog spektra zastupajući krajnje desničarske pozicije (uostalom, jedan od najvećih poznavalaca Ernsta Jüngera u nas, Zoran Kravar, kaže za njega da je bio 'još jedan čavao u lijesu weimarske demokracije'). Upravo zato je ingeniozna pripovjedna struktura koju u ovom tekstu gradi Bolaño. Naime dijegetička struktura koju oblikuje u Čileanskom nokturnu je sljedeća: Urrutiu Farewell upoznaje s piscem Salvadorom Reyesom i govori mu kako mu mora ispričati priču o Jüngeru kojeg je upoznao za vrijeme rata u Parizu. Don Salvador priča priču o izgladnjelom slikaru iz Gvatemale kojeg su on i Jünger posjećivali u Parizu: tu mu je Jünger pričao priču o nekom uglednom postolaru iz Austrougarske koji je svoju klijentelu imao u Beču, Zagrebu, Budimpešti… Dakle, Bolaño nas ovdje spušta iz jedne u drugu pripovjednu razinu sve niže i niže, a čak niti Jünger nije posljednji peron te dijalektične prozne pruge. Na koncu, Bolañov prozni subjekt je reakcionarni član reda Opus Dei, dok je Jünger, pripadnik njemačke elite u doba nacionalsocijalizma, u svojim fikcionalnim tekstovima zauzimao potpuno drugačiju poziciju od one javno proklamirane. Tekst je soba puna zrcala, a Jünger je neka vrsta 'ostarjela mladića', pripovjedačevog alter ega ili alter alter ega, postavljenog kao putokaz između stvarnosti i romaneskne stvarnosti, ili između svijeta ili svijeta romana.   

Drugi dio priče počinje dolaskom Allendea na vlast. Mladog Urrutiu/H. Ibacachea to ne zanima, on, poput Ezre Pounda u prvom svjetskom ratu, čita Tukidida. No, na nagovor svojega reda odlazi u Europu da nauči kako se u starom svijetu bore s pošasti golubljeg izmeta koji nagriza patinu sakralnih građevina. Ovaj dugački pasaž jest let između sna i stvarnosti, eliptično sabijanje prostora i vremena, bizarna jurnjava Evropom gdje različiti župnici-sokolari poučavaju našeg popu kako se riješiti golubova pomoću treniranja sokola ubojica. Prvo Lisabon, Malaga, Barcelona, pa onda Genova, Torino, Pistoia, Strasbourg, Avignon, Burgos, a svugdje sokoli rade tapiseriju klaonice na nebu, gdje prolijevaju krv poput slikara apstraktnog ekspresionizma. To je drip-painting, meditacija u crvenom.

Bliži se svršetak. Naš heroj vraća se u domovinu. Dolazi do puča, general Pinochet preuzima vlast. Urrutiu vrbuju da podučava vrh vojne hunte na čelu s Pinochetom osnovama marksizma. Oni se prave da slušaju predavanja, neki od njih zapisuju, no više od Komunističkog manifesta ipak se priča o fizičkim karakteristikama Marte Harnecker, Čileanke i autorice Osnova Historijskog materijalizma. Otac Uruttia rado odlazi kod Marie Canales, domaćice najpropulzivnijeg književnog salona u zemlji. U zemlji vlada mir, doduše policijski sat nije po volji našem piscu. U salonu njezine goleme vile pisci i učenjaci pričaju o književnosti i filozofiji. Neki pijani pjesnik zabunom jednu večer tražeći WC zaluta u podrum njezine kuće. Tamo nalazi mučilište, čovjeka zavezana na sprave za mučenje. Polako gasi svjetlo i vraća se u salon. Otac Urrutia saznaje što se zbivalo u kući. Kako i spada, zabrinut je. Godinama nakon toga, naš stari otac odlazi ponovo kod Marie Canales. Ona mu kaže: 'tako se stvarala književnost u Čileu'.

Roberto Bolaño uglavnom nije stvarao književnost u Čileu, ali je stvarao književnost Čilea. Nema mnogo ovakvih romana na našem svijetu. Romani gdje se tekst gradi u snu i na danjem svjetlu. Postojao je Radiguet, postojao je Roberto Bolaño.    

Neven Svilar 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!