Začitavanje: 'Bonavia'

Dragan Velikić, Bonavia (Laguna, 2012.)

Ako bi opis romana Dragana Velikića Bonavia morao stati u nekoliko riječi to bi bile ove: loši odnosi nastali zbog neizgovorenih riječi. Nit koja sve te odnose prati i veže je autobiografski moment koji se do zadnjeg poglavlja maglovito naslućuje, a zatim postaje potpuno osoban, jasan i direktan. Bonavia je kompleksan roman napisan u brzom tempu i slikovitim jezikom u kome se osjeća autorovo spisateljsko iskustvo.

U romanu se kroz figuru Marka, pisca u nastajanju, prelama prošlost i sadašnjost kako njegova tako i svih onih koji su dotakli njegov i živote njegovih bližnjih. Marko je kao stablo iz koga se grana mreža likova koji opet tkaju svoje mreže. On je i onaj 'svevideći' narator koji nas uvodi u svoje i tuđe unutarnje dijaloge, konflikte i sjećanja. Njegova dugogodišnja ljubavnica Marija u mislima priča s izgubljenom prijateljicom Kristinom, Kristina razgovara s pokojnim ljubavnikom Rašom i tetkom Danicom, Markove misli okupiraju otac, tetka i tetak i kroz te njihove unutarnje svjetove kao da se susreću ljudi koji se nikad nisu poznavali. Na koncu, likovi više nisu sigurni što su glasovi koje su nekad od nekoga čuli, a što njihove vlastite misli.

Hladnoća i nemogućnost ostvarivanja bliskosti koja bi značila otvaranje i konačno izgovaranje onoga što se smije samo misliti, karakteristika su svih odnosa u romanu. Majke, očevi i staratelji djeci poslužuju laži, a onda to postaje obiteljsko nasljeđe koje se prenosi s koljena na koljeno. Pogrešne odluke, napuštanja i loši odnosi za rezultat imaju niz djelomično ili potpuno promašenih života prekratkih da bi se nadoknadilo nenadoknadivo. "Nema iskupljenja za izmicanje. Sličice su uvijek zamjena, način da se mimoiđe suočavanje. Da bijeg potraje, da su vrata samo pritvorena, nikad zatvorena. Da se išulja na vrijeme", razmišlja Marko o odnosu s ocem, jednoj od najvažnijih komponenti u romanu. Još od djetinjstva on s ocem komunicira preko 'oblačića' poput strip junaka, ali pravog razgovora nema. Otac je daleka, nejasna figura koja dolazi i odlazi ostavljajući Marku samo nadu da će jednom ipak biti zajedno. Na neizgovoreno pitanje otac mu šalje neizgovoren odgovor: "Da sam ostao u Jugoslaviji, da se nisam pomaknuo, bio bih nesposoban da živim svoj život. Invalid. Eto, to bih bio. Kao što su milijuni u toj zemlji. Posle invalidi započnu invalidske svađe, pokrenu invalidske ratove, naprave invalidske države." Odnos s ocem Marko sumira u nekoliko rečenica: "Napokon smo obojica u stripu. Iz naših glava dižu se oblačići. To je ono što ti i ja mislimo. Ne govorimo jedan drugome, već u sebi šapućemo. To je ono što bismo ti i ja rado jedan drugome rekli, ali nije trenutak. Pa nije, zaista. Nikada neće ni biti."

U Bonavii posebno mjesto imaju vlakovi. Oni su simbol odlaska. Markov djed zadnji put je viđen kako se ukrcava u vlak za Skopje, otac ga je napustio započevši karijeru ugostitelja u vagon-restoranima, a na koncu i sam Marko odlazi vlakom. Ovaj roman je, između ostalog, i ljubavna priča. Iako je počela nekom vrstom Markove igre, njegova veza s Marijom traje sedam godina i prolazi kroz niz uspona i padova. Korijeni njihovog međusobnog nerazumijevanja potječu ponajprije iz činjenice da Marko voli planirati i pamtiti naizgled nebitne sitnice, dok je Marija željna spontanosti i avanture. Budućnost njihove veze ostaje nedorečena, ali s obzirom na razlike među njihovim prioritetima, može se naslutiti da ih čekaju nova iskušenja.

Na kraju romana autor je napisao da je preminuli pjesnik iz Zemuna, Raša Livada, bio njegov prijatelj i najvažniji učitelj. Kroz lik Raše Borozana saznajemo da je bio zaljubljenik u Zemun, onakav kakav je bio prije devedesetih. O tim godinama obilježenim političkim previranjima, ratom i svemu što je kasnije uslijedilo Dragan Velikić u romanu piše oštro, ne ostavljajući mjesta sumnji u svoje stavove prema događajima iz tog, ali i današnjeg vremena.

Dragan Velikić srpski je pisac čija su sva djela prevedena na njemački, a pojedina na još petnaest jezika. Najprevođeniji je njegov roman Ruski prozor za koji je dobio Ninovu i nagradu 'Meša Selimović'. Najnoviji roman Bonavia do zadnjeg poglavlja je fikcija izgrađena na nečemu što bi mogla biti želja istinskog autorovog oca. U zadnjem poglavlju nestaje svaka sumnja da je Marko zapravo autor romana i jedna od rijetkih svijetlih točaka je to što on konačno razgovara s ocem i saznaje obiteljsku istinu. Ovaj roman podsjećanje je na osjećaj postojanja obiteljskih tajni. Kako se obično skriva nešto neugodno, najčešće je takvo i otkrivanje. Ali, Bonavia nudi upravo to - mogućnost konačnog saznavanja i suočavanja s istinom. To je možda bolno, ali je najveći razlog za preporuku ovog romana.

Aleksandra Dimitrijević
Foto: Zemun by Klaasjanb (flickr)