Začitavanje: 'Autoportret s dušom'

Divna Zečević rođena je 1937. u Osijeku, a preminula 2006. Doktorirala je na hrvatskoj pučkoj književnosti prve polovice 19. stoljeća. Pisala je studije, članke, eseje, no malo je poznato kako je autorica triju zbirki pjesama u prozi. Riječ je o zbirkama Netremice (1976), Pjesme i fragmenti (1990) i Autoportret s dušom (1997). Nedavno se u izdanju Durieuxa pojavila knjiga u kojoj su te tri knjige objedinjene (Autoportret s dušom, Durieux 2008.), a urednica izdanja je Smiljka Kursar Pupavac. Pupavac napominje kako je autorici bilo važno da se knjige objave integralno jer ih na taj način stavlja u jedan novi odnos kao niz fragmentarnih, poetskih, dnevničkih zapisa.

U pjesmama Divne Zečević nalazimo poetizaciju osjećaja osamljenosti, jer sve što junakinja doživljava posljedica je tog osjećaja. Njoj se čini kao da i nije stanovnica Zemlje, kao da Zemlja niti nije nastanjena planeta, već je prekrivena 'predjelima beskrajne samoće' kojima lunjamo, bez uporišta, bez ikakve izvjesnosti, kao jedinke odijeljenje od drugih, koji nam se pojavljuju kao siluete u snovima.

Junakinja shvaća da je zapravo nemoguće isključiti se - umjesto meditacije, ona razmišlja o svakodnevnim mukama. Glava joj se pretvara u 'kolodvorsku čekaonicu u kojoj se zadržavaju ružni i jadni putnici'. Ponekad se zaustavlja nad prizorima koje susreće dok hoda gradom. Ona je pažljiva promatračica; uočava brojne detalje na ljudima koje promatra, na prizorima s ulice ili iz prirode....

U autorici je prisutna konstantna svijest o tome kako se ne može pobjeći iz sebe, iz tame unutrašnjih krajolika samoće, pa se događa da se unutarnje stanje neposredno odražava na percepciju vanjskog. I ostaje tek svijest o vlastitoj pretjeranoj osjetilnosti i čežnja za Drugim kojeg nema: 'Kuda odvoze te krošnje između kojih je prolazila moja glava sa željom da sretne Ivu kojeg nema?' Ta čežnja izranja i iz ostalih pjesama, to je žudnja za bliskim sugovornikom, pisanje o njemu i o nekom nejasnom odnosu kojeg ne želi realizirati u svagdašnjem životu..

Ali zato s lakoćom uočava napuštene predmete, poput željezne lađe… U kretanju, ona kao da klizi, kao da svakog trena ponovo propituje smjer kojim će krenuti, a uočava kako pritom ništa nije sigurno - čak niti tlo kojim hoda. Ponekad zamišlja da je netko drugi, iskušava bivanje u drugim, povijesno udaljenim egzistencijama, a sa sjetom se prisjeća i vlastitih predaka na Galipolju, priziva vezu s njima, s generacijama čije portrete nosimo u sebi...

Te povijesne reminiscencije izranjaju najčešće iz svakodnevnice i predstavljaju pokušaj izlaska iz onog trivijalnog, ali i iz sebe i vlastite čamotinje. Autorica želi pobjeći od predvidljivosti, prepušta se putovanju, u potrazi za nekim novim životom u kojem ne bi bilo prizora ružnog predgrađa. No, i kad odlazi na izlete, umjesto lakoće, ona se suočava s teretom povijesnih nasljeđa zemalja ili gradova koje posjećuje, a koji je zagušuju i pokazuju da je bijeg zapravo nemoguć: 'S ogrtačem preko ruke, uzalud se osvrćem u samoći. Povijest je zagušljiva.'

Nakon svega, zaključuje kako se istovremeno nalazimo i u prošlosti i u sadašnjosti, no, pak, nikad ne možemo sa sigurnošću znati tko smo. Rijetki su trenuci kad uspijeva pronaći smirenost. Ona traga za međuprostorima - za prostorima između sna i jave, između neba i zemlje, mjestima gdje se oslanjamo na zemlju, ali ipak joj više ne pripadamo, pa se pretvaramo u zvuk koji se nesmetano kreće.

Pjesništvo Divne Zečević predstavlja pokušaj bijega iz epicentra očaja u neke zakutke vedrine i smirenosti. Pritom povezuje doživljaj, značenje doživljaja koje nalazi u knjizi, te na kraju i značenja koja nalazi u snu - upravo spajanjem tih slojeva, nastaje pjesma Divne Zečević. Kako sama ističe, nakon naše smrti ostaju knjige i 'nikad se ne zna u kojoj je od njih skriven doživljaj od kojeg se može još dugo živjeti'.

Darija Žilić