Srijeda
24.05.2017.

Vatra moderne Angole

naslov knjige Prozirni autor Ondjaki
izdavač Hena com godina izdanja 2016 prevoditelj Una Križmanić Ožegović (por)



Extra_large_luanda
Foto: UN Photo / Flickr
A+ A-
Na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče, prigodno orijentiranom lučkom karakteru Starog kontinenta, gostovat će i angolski pisac Ondjaki. Autor će, između ostaloga, promovirati novi roman Prozirni koji je osvojio prestižne nagrade Saramago 2013 i Prix Transfuge 2015, a među kritikom naišao na jednoglasne pohvale.
 
Stilski, roman počiva na zasadama magijskog realizma, ali su one društveno motivirane. James Hussar, koji o Ondjakijevom opusu piše iz perspektive sociologije književnosti, primjećuje kako je u njegovim ranijim romanima politički element prisutan tek u natruhama. U Prozirnima, upravo putem alegorije prozirnosti, on postaje očiti podtekst romana. Ispripovijedan u trećem licu sa čestom upotrebom dijaloga, Prozirni opisuje jaz između moćne elite i 'prozirnih' siromaha u suvremenoj Angoli (Hussar, str. 249). Ipak, Ondjaki nije otklizao u pamfletizam, o čemu svjedoče lirski intonirani pasusi i jezična raznolikost likova. Njegovi stilski izbori su, kao što i autor navodi, estetski prije nego politički ili sociološki. 
 
Iako naveliko hvaljen kao ljubavno pismo rodnom gradu, Prozirni je prije njegov nekrolog. Inspiriran aktualnom političkom situacijom, Ondjaki stvara fresku Luande, glavnog grada Angole, koja je nakon osamostaljenja od Portugala 1975. završila u vlasti 'Narodnog pokreta za oslobođenje Angole' (portugalski, MPLA). Originalno lijeve orijentacije, MPLA u sprezi s medijima postaje zločinačka elita, a Luanda njezino, iako siromašno, ipak privlačno igralište. Dok moćnici dogovaraju privatizaciju luandske infrastrukture i usvajanje praznika iz solidarnosti, narod preživljava na ostacima.

Gospođa Ideologija, Ondjakijeva personifikacija humanog socijalizma, napokon umire kad vlast ishoduje bušenje nafte iz luandskih dvorišta. I dok predsjednik, u skladu s državnom regulativom, otkazuje svečanost pomrčine sunca, državu zahvaća politička pomrčina, simbolizirana serijom požara. Oni se, međutim, mogu čitati i kao reakcija mlađih generacija na okoštale mehanizme Partije. 
 
Atraktivni su i Ondjakijevi likovi, istovremeno međusobno povezani i autonomni. Iako se daju smjestiti u krug narod-politika-mediji, nijedan od njih ne postaje prozirni glas autora. Imena likova su ponekad prozor u njihove profesije (Prodavač Školjki, Poštar), a ponekad ironijski komentar na njihove karaktere (Grand Ciente, Joāo Polako Ćemo). Iako je svaki od njih fiksiran iz pozicije pouzdanog pripovjedača, okosnicu romana predstavlja Odonato. Starac, koji uslijed gladovanja doslovno postaje proziran, na razini označenoga funkcionira kao nekonvencionalni pater familias, egzistencijalistički prorok, asket i personifikacija angolskog naroda. Njegov jezik je ujednačeno promatrački, kako naspram sadašnjosti, tako i naspram angolske prošlosti:
 
"Luanda je tada bila, u usporedbi s današnjim stanjem, gotovo urbana pustinja s nestašicama hrane, odjeće i lijekova, bez vode i struje, često nije bilo ni piva, ni vina, obroci su se sveli na čuvenu prženu ribu s rižom s umakom od rajčice u tragovima, nedostajalo je konzervi, ali ne i nekih plodova s juga i iz unutrašnjosti, nije bilo viskija, ali bilo je sušene ribe... umrlo je puno djece, rodilo se još djece, sirotinjske veselice bile su više mjesto susreta članova obitelji i susjeda, nego što se ondje jelo ili oglašavalo novostečeno bogatstvo na sva zvona, more je bilo darežljivije i davalo više ribe
čak su i ljudi bili nježniji" (str. 158)
 
Odonatova nostalgija funkcionira kao dio društvene kritike koju Ondjaki na drugim mjestima provodi s puno britkog humora. Biblijski simbol spasa, Noina arka, u romanu postaje birtija Noina barka, a Crkva se, zajedno s njezinom pastvom, izvrgava ruglu u Joāovom projektu Crkva Presvete Ovce. Parodiranje kršćanskog diskursa ("bog je taj koji dira... hoću reći bira utjehu naših tijela i naših boli, bog progovara kroz naša grešna usta, sad i u času smrti naše – ameee – rekli su svi", str. 317) doseže vrhunac Joāovim seksom s porno glumicama u prostoru crkve, čime autor evocira sramotnu povijest kršćanstva. 

Strukturu romana sačinjava osam nesimetričnih dijelova odijeljenih stranicama u crnoj boji. Na njima su otisnuti zapisi likova i autora čime se, nasuprot Barthesovoj tezi o smrti autora, ovdje potvrđuje njegova živa prisutnost. Stvarnosni efekt izazivaju i napomene u uglatim zagradama nakon citata - sa snimke Prodavača Školjki ili iz glasa naroda. Njima roman dobiva i premaz multimedijalnosti. Osam cjelina podijeljeno je prazninama u epizode koje stilski ustrojava interpunkcijska igra (točka je, primjerice, vrlo rijetka). Razlog tome vidim u želji autora da tekst, što je više moguće, prevede u zvučni zapis. Sličnu funkciju ima i, na mjestima, lirična sintaksa:
 
"zvuk sirene došao je do šestog kata
u vozilu, Ministar je rekao vozaču da se ondje zaustavi 
i ode u podulju šetnju, nazvat će ga kad bude htio da ga
opet pokupi
ali Ministar nije htio da ga se pokupi" (str. 30)

Nije slučajno ni to što Ondjaki u zahvali navodi glazbenike uz koje su stranice napisane i proživljene – to su Wim Mertens, Paul Flores, Cat Power, Bon Iver, Beethoven i drugi. Nalik prozirnom Odonatu, tekst gubi na materijalnosti i prelazi u iznenađujuće prozračan oblik. Strukturu romana obilježava i njegova cikličnost – početak romana je ujedno njegov kraj, s time da nas autor punih 369 stranica ostavlja s neodgovorenim pitanjem – koje je boje vatra? Na kraju saznajemo – polagančić crvena, nijansa koju je Ondjakiju posudilo neko maštovito dijete.
 
Rječnik pojmova na kraju knjige olakšava kretanje angolskom kulturnom topikom, pa saznajemo da je batucada vrsta sambe, umbundu najrašireniji bantuski jezik u Angoli, a Paulo Flores angolski pjevač čije pjesme često dočaravaju težak život u Angoli. Tom mrežom potvrđuje se ranije spomenuta ljubav autora prema rodnom gradu, ali i uspostavlja još jedan nezanemarivi sloj romana. Kombiniranje jezičnih registara, suptilno nadograđivanje teksta i napipavanje recepcijskog pulsa pokreću moćni motor Prozirnih.
 
Ondjakijev roman je zbog očitih tekstualnih kvaliteta uvijek dobrodošao na književnu scenu. Danas, kad globalni politički prostor uvelike vode nazadne ideologije, on je i neobično koristan. Zanimljivo je, ipak, da u Prozirnima funkcionalnost ne guši literarnu uspjelost nego se pomoću nje uspostavlja, glasno i na duge staze.



***

Tekst je nastao u sklopu Booksine novinarske prakse.
POVRATAK NA VRH STRANICE