Tajni dnevnik Sade Jasutani

Ruth Ozeki rođena je 1956. u New Havenu, u Connecticutu – jednoj od onih američkih državica u kojima se, zamišljamo mi, živi nekako europskije nego primjerice u Alabami, Nebraski ili, gluho bilo - Texasu. 

Diplomirala je engleski i azijsku kulturu, pa se otisnula u domovinu svoje majke gdje je magistrirala japansku književnost. Udala se za kanadskog umjetnika Olivera Kellhammera s kojim živi na otoku Cortes u Britanskoj Kolumbiji. 

Glavna junakinja romana Priča za vremensko biće također se zove Ruth i živi na otoku u Britanskoj Kolumbiji s mužem Oliverom i mačkom Pestom. Jednog dana Ruth na obali pronalazi vrećicu koje je more ostavilo tu kao što ostavlja i gomilu drugih naplavina. Unutra pronalazi snop rukom pisanih pisama, uvezenu knjižicu izblijedjelih crvenih korica, masivan antikni ručni sat i kutiju za užinu Hello Kitty. 

Pisma su napisana na japanskom, baš kao i gravura na poleđini sata što bi moglo značiti da je vrećica doplovila s japanskih obala nakon razornog potresa i tsunamija koji je 2011. pogodio japanski obalni grad Sendai i izazvao pravu katastrofu u nuklearnim elektranama Fukushima 1 i 2.  

Na koricama knjige, na francuskom jeziku, nazire se naslov U potrazi za izgubljenim vremenom, no između korica nema ni traga čuvenom djelu Marcela Prousta. Umjesto toga Ruth pronalazi dnevnik šesnaestogodišnje Sade Jasutani. 

Već prve rečenice dnevnika kojega Ruth počinje iščitavati s velikom pažnjom prilično su uznemirujuće. Sada, koja je nekad živjela u Sjedinjenim Državama, pa se nakon očeva poslovnog kraha s njim i majkom vraća u Japan, ne vidi više ni jedan dobar razlog zbog kojega bi nastavila živjeti. Namjera joj je prije kraja zabilježiti još fragmente iz života svoje prabake – budističke svećenice koja je već premašila stotu godinu života. 

Priča se ipak neminovno širi, pa Ruth doznaje i o mučnom životu djevojke koja blago rečeno ne nailazi na razumijevanje vršnjaka u Japanu. Od zlostavljanja kojemu je svakodnevno izložena u školi ne može je nitko zaštititi. Otac ima svojih problema, a majke po cijele dane nema doma. 

Poglavlja se sve do kraja romana smjenjuju u pravilnim razmacima između Sade i Ruth, lika i autorice. Razotkrivajući sve više detalja iz Sadina života, Ruth osjeća veliku bliskost s djevojkom koju nikada nije upoznala niti zna je li uopće živa. 

Priča za vremensko biće majstorski je napisan roman o odnosu lika i romanopisca. Kako je sama Ozeki izjavila, ovo je priča o tome što se događa kad lik stvara romanopisca. U ovom nagrađivanom djelu pronalazimo i neke od najljepših i najpotresnijih stranica o odnosu kćerke i oca koje smo čitali u novije vrijeme.  

Ozeki, međutim, ne tone u mrak koji navire sa svih strana, već cijelu priču znalački prožima pristojnim dozama humora. Priča za vremensko biće roman je raskošne, uistinu rijetko viđene spisateljske imaginacije, pa stoga ne čudi ni lavina pohvala i priznanja kojoj su Ruth Ozeki odali ne samo kritičari, već i kolege pisci. 

Ostavili smo za sobom jedva trećinu godine, ali kad negdje u prosincu budemo podvlačili crtu, teško mi je i zamisliti da Priča za vremensko biće neće biti u najužem krugu najboljih knjiga iz rubrike Začitavanje. Ni najizbirljiviji knjigohlepci neće ostati ravnodušni.

Turbodizel preporuka!