Dalje nema!

László Krasznahorkai, kaže jedna od legendi iz paralelnog književnog svemira, nije poslije Sotonskog tanga kanio nastaviti s pisanjem. Što je htio, planirao ili mislio – nije nam znano, niti u ovom trenutku kanimo istraživati, ali nije to čudno. Književnost je često mučna rabota, iscrpljuje skribenta do krajnjih granica i mnogi od njih, svjetskih i domaćih literata, često zapadaju u ta stanja malodušja, pa govore – dosta je, ovo mi je bila posljednja knjiga, ne mogu više i slično. 

I mnogi od njih uistinu u tom trenutku misle tako kako i govore. Onda prođe neko vrijeme, koji mjesec – katkad i godinica-dvije, pisac tumara po stvarnom svijetu, ode na utakmicu, spije kupicu s pajdašima, žmirka na suncu promatrajući lišće breze kako bljeska na suncu poput jata srdela i na koncu mu od svega toga – pozli. Stvarni svijet, shvaća, dosadan je i učmao, pa se u dokolici – potpuno nesvjestan onoga što čini, iznova lati pera i stane pisati slažući nekakvu pripovijest koja želi biti ispripovijedana i pročitana, a pisac neprimjetno tone u svijet fikcije baš kao da ga nikad i nije napustio. 

Zapravo – u tomu i leži sva istina književnog stvaranja. Pravi pisci, kakav je i naš Krasznahorkai, osuđeni su na bivanje u onostranom svijetu gdje je sve moguće ili ako hoćete – gdje ništa nije nemoguće. To je doživotna robija i zato je književnost, kao što smo mnogo puta upozoravali, vrlo opasno područje. Književnost možeš odbaciti, ali ona će se vratiti i iznova te zaposjesti kao moćan zloduh. Tako je, nagađamo, bilo i s Lászlóm – Sotonski tango nije bio kraj, već početak jedne od najnevjerojatnijih književnih avantura našeg doba.

Iščitavajući Svijet ide dalje, Krasznahorkaijevu knjigu kratkih priča, u više navrata osjetih poriv da podnesem tužbu protiv nakladničke kuće OceanMore, pa i protiv samog autora. I ne bi ih tužil za duševne boli, a ne, druzi, tužil bi ih jer su mi, kako sam vjerovao iščitavajući te priče, nepovratno uništili čitateljski život! Kako ću poslije ovog, pitao sam se, čitati bilo što drugo!? To nije moguće – ponavljah u sebi, i to iz prostog razloga što je pripovijedanje u knjizi Svijet ide dalje krajnja točka do koje ljudska imaginacija može doprijeti. Dalje nema, pomislih u više navrata, ovo je Mount Everest plemenite vještine pripovijedanja i kad se nađeš tamo, na najvišoj točki nečega – kamo dalje, rođače? Na Sljeme? Ta, nemojte, molim vas. 

Potom se uhvatih za slamčicu spasa, jednu posve budalastu pomisao – dobro, ići u kino i gledati filmove, ali – sjetih se odmah, ta i to je pripovijedanje. Kako je Baron jednog zgodom rekao: Filmovi su književnost za nestrpljive u najboljem i izlika za uživanje u hrustanju kokica u najgorem slučaju. Preostaje mi, pomislih u panici, tek glazba, iako – pa i ovdje imamo posla s pripovijedanjem, baš kao i u slikarstvu, stripu, kukičanju, sve su to različiti oblici pripovijedanja u kojima više neću moći bivati, jer poslije ove knjige nije uputno činiti ništa drugo, osim možda sjesti na kakav kamen i gledati u daljinu.

Elem, u prvih šest priča, šest kratkih, no vrlo efektnih dionica, Krasznahorkai se tek zagrijava, probudio se, pije kavu i oštri pero, možda se usput zabavlja želeći vidjeti kako će se stvar razviti – i to je već sumanuti ringišpil, ali ako ništa drugo, barem imate vremena predahnuti. E, ali od 33. stranice na kojoj počinje pripovijest Tezejeva konstanta, pa faktički sve do kraja – nemate više vremena za bilo što.

Nine Dragon Crossing prvi je od nekoliko sumanutih vrhunaca rasprostrtih po knjizi poput bezobrazno krupnih komada čistog zlata. Vremešni simultani prevoditelj proputovao je svijetom, ali još uvijek nije bio u prilici posjetiti Angelove ili Viktorijine slapove, pa čak ni one u Schaffhausenu, uvijek je mislio – dobro, ima vremena, jednom će i na to doći red, no život polako prolazi i mladost je odavno iza njega, a on još uvijek nije vidio ni Angelove, ni Viktorijine, pa čak ni one slapove onkraj Schaffhausena i evo ga, poslovno, u Šangaju, poslije konferencije bio je primoran popiti koju i sad je pijan, vrti mu se u glavi i prije nego krene u hotel, malo će prošetati šangajskim ulicama da razbistri glavu. U jednom trenutku, potpuno je nejasno kako – nađe se u središtu čudovišnog raskrižja znanog kao Nine Dragon Crossing. 

Kap vode drugi je od tih nekoliko vrtoglavih vrhunaca, radnja je smještena u sveti indijski grad Varanasi, a odmah potom slijedi priča Niz šumsku cestu, vrlo kratka no teška i ubitačna priča, točnije prizor – pas koji čeka da se njegov prijatelj, drugi pas, probudi, sjedi tamo i stražari nad mrtvim tijelom svog sudruga pokušavajući shvatiti što se to dogodilo na šumskoj cesti.

Taj Gagarin jedan je od posljednjih vrhunaca u knjizi, priča koja slama srce na posve drugačiji način. I to nije sve, ovo su tek neke od koordinata u knjizi Svijet ide dalje – prostoru koji Krasznahorkaiju služi kao mjesto na kojemu će isprobati dio svog zastrašujuće moćnog pripovjedačkog arsenala. Ovaj Mađar otišao je jako daleko, napustio je Sunčev sustav i polako jezdi galaksijom u kojoj ne vrijede zakoni koje mi ovdje, na književnom planetu Zemlja, poznajemo. 

Prevoditeljica Viktorija Šantić, očigledno vlasnica crnog pojasa hungaristike, za vrhunski prijevod zaslužuje da se po njoj nazove kakva aleja u Budimpešti (Aleja Viktorije Szanticz?)

Na koncu, poslije razgovora s Nađom B., Nadstojnikom i još nekolicinom literarnih stručnjaka iz zemlje i svijeta, odustao sam od podizanja tužbe protiv OceanMora i samog Krasznahorkaija. Podsjetili su me da se katkad – ne često, u životu knjigoljupca, događaju slični jaki potresi, ali to prođe. Valja se samo vratiti na početak i nekoliko mjeseci iščitavati literaturu koja me ni na koji način neće uznemiravati. Posegnuh tako za Zviždukom s Bukovca, no Nađa B. hitro mi ote knjigu iz ruku – ne, to je preteško, evo ti ovo.

I tako sad, oporavljajući se od Krasznahorkaija i njegove kratke proze, čitam Figaro, mačak koji je hrkao Jeana-Baptistea Baroniana!

***

(tekst je izvorno objavljen 28.2.2018.)