Ponedjeljak
10.06.2019.

Što vam znači ljubav?

naslov knjige Pjevač u noći autor Olja Savičević Ivančević
izdavač Sandorf godina izdanja 2016



Extra_large_1200px-road_by_the_see
Foto: Jos.
A+ A-


"Zapeti u toj potencijalnoj dobi, u tom neraspisanom liku cijeli život, toga me bilo podjednako strah kao i one, jedine druge, preostale mogućnosti koju besplatno nudi život – da u dvadesetima ispuniš obrazac, sklopiš ugovor s vlastitom sudbinom: stan, posao, brak, djeca ili pas, angažman na društvenim mrežama, na vrijeme osigurana grobnica. Svaki drugačiji život skupo košta i ja sam ga, odlazeći od tebe, platila svojim krvavim srcem. Ali ostalo mi je sve drugo. Ruke, noge, glava, oči, pluća, ona stvar."

Pjevač u noći zasigurno je bio zahtjevan i ambiciozan književni projekt prije no što je sazrio u sjajan istoimeni roman splitske spisateljice Olje Savičević Ivančević, koju je publika već imala prilike upoznati i kroz poeziju (zbirke Bit će strašno kada ja porastem, Vječna djeca, Žensko pismo, Puzzlerojc, Kućna pravila, Mamasafari (i ostale stvari)) i kroz prozu (knjiga priča Nasmijati psa i roman Audio kauboju).

Pjevač u noći razigrano je, punokrvno i slojevito djelo koje će kritika opisati kao roman ceste, romansu, pa i epistolarno-detektivski roman. Ovaj roman, složili smo se, doista jest sve navedeno, ali i mnogo više od toga jer na relativno malom broju stranica uspijeva obuhvatiti cijeli niz važnih tema koje govore o autoričinom temeljitom promišljanju društvenih, obiteljskih, političkih i intimnih aspekata ljudskog postojanja. Autorica će se tako baviti temom ljubavi u 21. stoljeću (pa i seksa, i braka, i erotike, i libida), ali i temom ljubavi u suvremenoj književnosti ("Pisati valja iz poriva ljubavi, a ne iz poriva osvete i mržnje pa makar o stvarima posljednjim i grubim. Čitao sam nove knjige i u njima sam našao puno opravdana bijesa suvremene čeljadi. Predmnijevam, ako nestane ljubav kao književna opsesija, ostat će nam, kao teme, samo nepravda i smrt. Ako knjige jesu preslika svijeta, zar je zaista na čitavu svijetu ostala važna i ozbiljna samo nepravda?")

Jednako važnima su se pokazale i teme roditeljstva i odrastanja, života u Splitu (ali ne u bilo kojem Splitu, u urbanom kvartu Split 3 i ulici Dinka Šimunovića), rata i poraća (posebice u Pismu ratnog veterana sa snažnom antiratnom, više puta istaknutom porukom "u ratovanju nema ništa herojskog"), zamršenog klupka vjera-religija-crkva, današnjih ekonomskih prilika (Pismo bankara), samoće, čovjekova habitusa, kao i autorici silno važne teme umjetničkog poziva, stvaranja, erosa koji na to "odlazi", odnosa zbilje i fikcije. Sve to prožeto, kako će prisutni primijetiti, pomno odabranim referencama na tekstove autora koji su Olji Savičević Ivančević bitni.

Sazdan od dva dijela, prvog, u kojem će (većinu) nas autorica potpuno osvojiti vješto ispričanom ljubavnom pričom o potrazi Naranče Peović za bivšom ljubavi, Slavujem Mitrovićem i njegovim pismima susjedima u ulici Dinka Šimunovića u Splitu (koja čitatelja uvode u vrtoglav labirint jedne druge, nekima od nas, ne sasvim pristupačne narativne linije) i drugog, u kojem nas je Olja Savičević Ivančević jednako tako spretno tresnula o (dvostruko) dno svog postmodernističkog pothvata (a kojim najednom sugerira jedan sasvim drugi uvid u priču ispričanu u prvom dijelu), ovaj je roman, gotovo svi smo se složili, prava književna poslastica.

Pored zaigrane narativne konstrukcije i maštovite fabule Pjevač dostojno funkcionira i na mikrorazini – stalne promjene perspektive iz koje piše Slavujeva pisma omogućavaju autorici da podijeli cijeli niz oštroumnih i relevantnih promišljanja o svijetu koji nas okružuje, o proteklom ratu, o ljudskim ambicijama, zabludama i slabostima, a jezik, poetičan ("Isplovili su. Isplovili su bez mene. Isplovili. Bez mene."), duhovit ("odavno vaš, tužni paš", "ljubav-av-av-av"), na momente komemorativan (osvrt na jezik kojim smo govorili nekad i sad), te često u inovativnom otklonu od standarda (dijalekt, regionalizmi, funkcionalna prenamjena ili odsustvo standardne interpunkcije), iz stranice u stranicu, pruža rijetko doživljen užitak u tekstu.

Istina, kraj Pjevača u noći, u kojem će nam neki novi likovi pokušati sugerirati da je cijeli prvi (mnogo opsežniji) dio romana plod konfabulacije pogubljenje šezdesetogodišnjakinje koja je likove u domu za starije utkala u vlastitu ljubavnu sanjariju, nije nas sve osvojio. Mnogi od nas pronašli su zapravo dovoljno argumenata da taj finale prihvate cum grano salis, s rezervom ("možda te žene u domu nisu u pravu, zadržavamo pravo izabrati svoj kraj", reći će neki). No, pomislili smo, to vjerojatno i jest bila autoričina zamisao – istražiti u kojoj će se mjeri čitatelj vezati za Narančinu priču te kako će se nakon toga snaći u trenutku kad ga se podsjeti da je sve ionako samo dobro napisana fikcija. Drugim riječima pokazati da roman može biti kao ruska babuška, da se ono što je činilo okosnicu romana može vrlo vješto i u par stranica smjestiti u novi kontekst-babušku i poprimiti sasvim novo značenje. Čitatelj 21. stoljeća trebao bi se moći nositi s takvim izazovom.

Posebno mjesto u tekstu svakako zauzima Pismo ravnodušnog Boga, koje je neke "zažuljalo" i radije bi ga izostavili, dok se drugima učinilo kao ključni moment cijelog romana. U njemu smo, pored ostalog, iščitali svojevrsnu opomenu ljudskom rodu i pohvalu ljubavi: "Ali vama sam dao fino ugođen taj signal, najbolje od sebe, iskru božanskog, darak. Pa što ste uradili s tim? Što vam znači ljubav? Jeste li voljeli? Vi mlakonje koji nikad niste osjetili božansko pjenjenje krvi, sveli ste moj dar na svoju usku mjeru, prepali ste se: prvo ste ljubav stoljećima branili jedni drugima, a sad je branite sebi. Ono je i poziv na dobro staro carpe diem: "A ja sam, nek ponavljam, poznato je, ništa drugo nego vi, vaša slika, praslika: ako ste u ljubavi i ja sam Bog epifanije, vaši ljubavni uzdasi i vaš smijeh za mene su laude, jedva podnosim vaša psihopatska trpljenja, histerične žrtve, mržnje, molitve i sustezanja. Pismo je vješto iskorišteno i za vraćanje temi umjetnikove uloge u svijetu (djela): Ja sam Bog, kreator, autor!, pa i za kritiku crkve: Zar da se osvrćem na vaše svećenike trgovce? Da mi takvi budu PR?"

Ukratko, Pjevača u noći treba čitati: teme koje otvara, promišljanja na koja potiče te poetičnost jezika kojim nas daruje čine ga posebnim mjestom u novijoj hrvatskoj književnosti. 

Foto: Jos.
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!