Ponedjeljak
28.09.2015.

Samoučenje je jedino učenje

naslov knjige Učitelj neznalica autor Jacques Rancière
izdavač Multimedijalni institut (Zagreb) godina izdanja 2010. prevoditelj Leonardo Kovačević (francuski)



Extra_large_ignorant_schoolmaster
DIY (Foto: Heather Agyepong)
A+ A-
Godine 2010. na hrvatskom je jeziku izdana knjiga Učitelj neznalica – Pet lekcija iz intelektualne emancipacije, prvi put objavljena u Francuskoj 23 godine ranije. U povodu prijevoda, autor knjige Jacques Rancière je gostovao u Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade. Ove se godine Rancière vraća u Zagreb.
 
Učitelj neznalica, kao što podnaslov kaže, povijest je ideje o intelektualnoj emancipaciji koju pratimo kroz lik učitelja Josepha Jacotota. Nakon šarolike karijere tijekom koje je poučavao retoriku, analitiku, povijest ideja, stare jezike, opću i višu matematiku i pravo, bio artiljerac republikanske vojske, instruktor u Službi za eksplozive, tajnik ministra rata, zamjenik ravnatelja Politehničke škole i narodni zastupnik, Jacotot je 1818. kao lektor francuske književnosti na Sveučilištu u Louvainu u Nizozemskoj pronašao novu revolucionarnu metodu poučavanja. Riječ je o metodi koja je trebala ukinuti obrazovne institucije, učitelje i učenike, te omogućiti svakoj osobi da se obrazuje sama, "nagnana na to napetošću vlastite želje ili prinudom situacije" (str 20). 
 
Dan nakon predavanja, Rancière je u prostorijama kluba Mama razgovarao s novinarima. Upućena su mu neka od sljedećih pitanja: Koja je uloga ideologije u odnosu društvenog položaja i znanja? Budući da smatra kako znanje ne emancipira, nisu li njegove ideje anti-prosvjetiteljske? Što je s političkom reprezentacijom radništva nakon sloma socijalizma? 
 
Iako se ova pitanja svakako nameću, ona nadmašuju ambiciju same knjige čije je vrijeme radnje 19. stoljeće. Rancière, naime, u Učitelju neznalici čini ono što propovijeda, i to na više razina. Prvo, kao adresate svoje filozofije on ne vidi nužno osobe upoznate sa svekolikom poviješću humanizma i marksizma, nego sve misleće individue. Zato u razlaganju ideje o intelektualnoj emancipaciji koristi gotovo romanesknu strukturu s uvodom, zapletom, kulminacijom i raspletom, u kojoj se protagonist Jacotot susreće s naizgled nerješivim problemom, nalazi rješenje, doživljava veliku slavu, ali i kritike, krive interpretacije te neuspjele pokušaje primjene njegovih ideja u praksi. Tekst je možda mogao biti zagušen imenima i referencama na trenutno stanje i aktualna pitanja, ali dobiva se dojam da Rancière sve to namjerno zaobilazi.  
 
Drugo, povezano s prethodnim, autor inzistira na etičkoj utemeljenosti moći spoznaje, tj. smatra da jezik osjećaja prethodi jeziku analize. Zato ne izbjegava korištenje pomalo arhaičnih i patetičnih fraza kao što su "dobrobit koju treba nagovijestiti siromasima", "neuki i siromašni očevi koji podučavaju svoje sinove", "strast nejednakosti", "putnici duha", "tugovanje i grob emancipacije"... Iako smo kod suvremenih filozofskih djela nenaviknute na ovakav stil, Rancière nam na dirljiv način pred oči stavlja stremljenja i težnje vrlih prosvjetitelja 18. i 19. stoljeća, kao i njega samoga. "Nemogućnost da izreknemo istinu, čak i kad je osjećamo, tjera nas da govorimo kao pjesnici (…) da priopćujemo svoj osjećaj i gledamo kako ga s nama dijele druga bića koja osjećaju." (str. 82)
 
Treće, Rancière vjeruje u provjerljivost ideja vlastitim osjetilima. Temeljne operacije inteligencije su gledanje (ili slušanje ili opipavanje), ponavljanje i uspoređivanje, koje zajedno čine dio jedne te iste sposobnosti. Stoga, da bi iznesene ideje učinio prezentnijim, Rancière koristi brojne metafore i prispodobe poput "otoka knjige", "slijepca i njegovog psa", "mozgova i lišća". Ipak, ne dobiva se osjećaj da filozof vidi čitatelja kao vrtićko dijete kojemu su potrebne slikovnice kako bi usvojilo filozofske koncepte, niti da poseže za romanesknom strukturom, uzvišenim osjećajima i metaforama samo kako bi, eto, okitio svoju filozofiju atributima lijepe književnosti. Ta sredstva naprosto proizlaze iz njegovih premisa.
 
Najzad, nakon što je iznio pretpostavke dosezanja emancipacije, Rancière se pita: "Čemu razumni pojedinci – ili emancipirani, kako god ih nazvali – koji spašavaju svoj život i čuvaju svoj razum kada ništa ne mogu učiniti da bi promijenili društvo i time su svedeni na tužnu prednost da budu nerazumniji od luđaka?" (str 118) 
 
Iz njegovih bi postavki o jednakosti svih mislećih subjekata svakako trebalo zakoračiti na polje politike i radikalne kritike obrazovnih politika i alokacije znanja, kao i ostalih resursa u društvu. Učitelj neznalica, međutim, ostaje rezigniran i apolitičan, a metoda univerzalnog podučavanja osuđena na samoću. Jer obrazovne institucije utjelovljuju nejednakost, a vlade ionako ne mogu dugovati ljudima ono što oni mogu uzeti sami. Rancière ponavlja kako pred svakom stvari treba neprestano odgovarati na tri pitanja: što vidiš?,  što misliš o tome? i što ćeš učiniti s time?
 
Autor se, dakle, igra učitelja neznalice ostavljajući čitateljicama da same odluče što će učiniti sa svojom emancipacijom.  
 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.