Samoučenje je jedino učenje

Godine 2010. na hrvatskom je jeziku izdana knjiga Učitelj neznalica – Pet lekcija iz intelektualne emancipacije, prvi put objavljena u Francuskoj 23 godine ranije. U povodu prijevoda, autor knjige Jacques Rancière je gostovao u Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade. Ove se godine Rancière vraća u Zagreb.

 

Učitelj neznalica, kao što podnaslov kaže, povijest je ideje o intelektualnoj emancipaciji koju pratimo kroz lik učitelja Josepha Jacotota. Nakon šarolike karijere tijekom koje je poučavao retoriku, analitiku, povijest ideja, stare jezike, opću i višu matematiku i pravo, bio artiljerac republikanske vojske, instruktor u Službi za eksplozive, tajnik ministra rata, zamjenik ravnatelja Politehničke škole i narodni zastupnik, Jacotot je 1818. kao lektor francuske književnosti na Sveučilištu u Louvainu u Nizozemskoj pronašao novu revolucionarnu metodu poučavanja. Riječ je o metodi koja je trebala ukinuti obrazovne institucije, učitelje i učenike, te omogućiti svakoj osobi da se obrazuje sama, "nagnana na to napetošću vlastite želje ili prinudom situacije" (str 20). 

 

Dan nakon predavanja, Rancière je u prostorijama kluba Mama razgovarao s novinarima. Upućena su mu neka od sljedećih pitanja: Koja je uloga ideologije u odnosu društvenog položaja i znanja? Budući da smatra kako znanje ne emancipira, nisu li njegove ideje anti-prosvjetiteljske? Što je s političkom reprezentacijom radništva nakon sloma socijalizma? 

 

Iako se ova pitanja svakako nameću, ona nadmašuju ambiciju same knjige čije je vrijeme radnje 19. stoljeće. Rancière, naime, u Učitelju neznalici čini ono što propovijeda, i to na više razina. Prvo, kao adresate svoje filozofije on ne vidi nužno osobe upoznate sa svekolikom poviješću humanizma i marksizma, nego sve misleće individue. Zato u razlaganju ideje o intelektualnoj emancipaciji koristi gotovo romanesknu strukturu s uvodom, zapletom, kulminacijom i raspletom, u kojoj se protagonist Jacotot susreće s naizgled nerješivim problemom, nalazi rješenje, doživljava veliku slavu, ali i kritike, krive interpretacije te neuspjele pokušaje primjene njegovih ideja u praksi. Tekst je možda mogao biti zagušen imenima i referencama na trenutno stanje i aktualna pitanja, ali dobiva se dojam da Rancière sve to namjerno zaobilazi.  

 

Drugo, povezano s prethodnim, autor inzistira na etičkoj utemeljenosti moći spoznaje, tj. smatra da jezik osjećaja prethodi jeziku analize. Zato ne izbjegava korištenje pomalo arhaičnih i patetičnih fraza kao što su "dobrobit koju treba nagovijestiti siromasima", "neuki i siromašni očevi koji podučavaju svoje sinove", "strast nejednakosti", "putnici duha", "tugovanje i grob emancipacije"... Iako smo kod suvremenih filozofskih djela nenaviknute na ovakav stil, Rancière nam na dirljiv način pred oči stavlja stremljenja i težnje vrlih prosvjetitelja 18. i 19. stoljeća, kao i njega samoga. "Nemogućnost da izreknemo istinu, čak i kad je osjećamo, tjera nas da govorimo kao pjesnici (…) da priopćujemo svoj osjećaj i gledamo kako ga s nama dijele druga bića koja osjećaju." (str. 82)

 

Treće, Rancière vjeruje u provjerljivost ideja vlastitim osjetilima. Temeljne operacije inteligencije su gledanje (ili slušanje ili opipavanje), ponavljanje i uspoređivanje, koje zajedno čine dio jedne te iste sposobnosti. Stoga, da bi iznesene ideje učinio prezentnijim, Rancière koristi brojne metafore i prispodobe poput "otoka knjige", "slijepca i njegovog psa", "mozgova i lišća". Ipak, ne dobiva se osjećaj da filozof vidi čitatelja kao vrtićko dijete kojemu su potrebne slikovnice kako bi usvojilo filozofske koncepte, niti da poseže za romanesknom strukturom, uzvišenim osjećajima i metaforama samo kako bi, eto, okitio svoju filozofiju atributima lijepe književnosti. Ta sredstva naprosto proizlaze iz njegovih premisa.

 

Najzad, nakon što je iznio pretpostavke dosezanja emancipacije, Rancière se pita: "Čemu razumni pojedinci – ili emancipirani, kako god ih nazvali – koji spašavaju svoj život i čuvaju svoj razum kada ništa ne mogu učiniti da bi promijenili društvo i time su svedeni na tužnu prednost da budu nerazumniji od luđaka?" (str 118) 

 

Iz njegovih bi postavki o jednakosti svih mislećih subjekata svakako trebalo zakoračiti na polje politike i radikalne kritike obrazovnih politika i alokacije znanja, kao i ostalih resursa u društvu. Učitelj neznalica, međutim, ostaje rezigniran i apolitičan, a metoda univerzalnog podučavanja osuđena na samoću. Jer obrazovne institucije utjelovljuju nejednakost, a vlade ionako ne mogu dugovati ljudima ono što oni mogu uzeti sami. Rancière ponavlja kako pred svakom stvari treba neprestano odgovarati na tri pitanja: što vidiš?,  što misliš o tome? i što ćeš učiniti s time?

 

Autor se, dakle, igra učitelja neznalice ostavljajući čitateljicama da same odluče što će učiniti sa svojom emancipacijom.