Četvrtak
23.05.2019.

Samo je jedan Ljubavnik

naslov knjige Ljubavnik autor Marguerite Duras
izdavač Globus media godina izdanja 2004 prevoditelj Ingrid Šafranek (fra)



Extra_large_pexels-photo-556667
A+ A-

Radnja ovog romana iz 1984. godine, za koji je Marguerite Duras nagrađena prestižnom francuskom nagradom Goncourt, smještena je u Vijetnam, gdje je autorica provela djetinjstvo. Roman govori o zabranjenoj ljubavnoj vezi između siromašne petnaestogodišnje Francuskinje i mladića iz bogate kineske obitelji. Duras je o svom djetinjstvu pisala i u drugim romanima, posebice u Brani na Pacifiku, no u Ljubavniku će imati potrebu naglasiti: "Mnogo sam pisala o tim ljudima iz svoje obitelji, ali oni su tada još živjeli, i majka i braća, a ja sam pišući okolišala, obilazila sam oko njih, oko svih tih stvari, a da nisam do njih doprla." I dalje: "Ranije sam govorila o jasnim razdobljima, o onima osvijetljenima. Ovdje govorim o skrivenim razdobljima te iste mladosti, o tome kako sam, čini se, prikrivala neke činjenice, neke osjećaje, neka zbivanja. Pisati sam počela u sredini koja me odgajala u stidljivosti. Pisanja je tada još bilo etičko. Danas pisanje često ne znači ništa."

Od deset glasova Booksinog čitateljskog kluba koji su prošli tjedan razgovarali o ovom romanu, većina ih je Ljubavnika pročitala drugi, treći, pa i četvrti put. Mnogima se, pri prvom čitanju, roman nije posve "otvorio", pa ni svidio. Neke je čak i odbio svojom neprimjerenošću, jadom koji pripovijeda. Neki slojevi postali su dostupni tek sad, nakon drugog i trećeg čitanja (nakon što smo i sami već dobrano zagrizli u život?). Bilo je potrebno primijetiti da je i sama autorica, koja je ovaj roman objavila u sedamdesetoj godini, svome djetinjstvu i prvom ljubavnom odnosu kao građi za roman u Ljubavniku prišla na nov način, iz pozicije zrele, samosvjesne (i proračunate) pripovjedačice koja će u ovaj roman ugraditi svoje iskustvo dugogodišnje spisateljice, mudre i manipulativne pripovjedačice, scenaristice i žene koja je poživjela. Duras je, zaključit ćemo, svoje djevojaštvo u ovom romanu (iznova) napisala.

U klubu smo se zato zapitali kako pravilno pristupiti Ljubavniku Marguerite Duras i kako razlučiti istinite autobiografske elemente od autoričine nadogradnje? Zastali smo prvo na onome je li moguće da joj se sve to stvarno dogodilo? Kako je moguće da čas mrzi, čas obožava tu majku, tog brata, je li moguće da je djevojka u petnaestoj do te mjere žena, svjesna svoga tijela, svjesna u što se upušta, svjesna svoje (nad)moći? I je li to onda samo neka Lolita u inverziji? Zar su se ta majka i ta braća doista mogli tako jezivo ponašati prema tom jadnom Kinezu? Je li to istina?

Ako je u današnje vrijeme, nakon što je teorija književnosti romanu validirala status fikcije, pa tako i romanima romantizma, realizma, moderne i postmoderne (baš kao i onima suvremenima, još živućih autora – !!!) i dalje potrebno postavljati takva pitanja u slučaju književnice koja je obilježila drugu polovicu 20. stoljeća, onda će većina naših glasova reći, da, zašto ne bi postojalo takvo žensko stvorenje, senzualna mlada osoba koja u tim godinama ulazi u seksualne odnose, koja je svjesna svoje magnetičnosti i koristi je da bi si na taj način priskrbila komotniji i podnošljiviji život. Pročitat ćemo tako: "S petnaest sam godina imala lice užitka, a da nisam poznavala užitak. To se lice vrlo jasno vidjelo. Čak ga je i majka morala vidjeti. I moja su ga braća vidjela. Za mene je sve počelo na taj način, s tim uočljivim licem, tako iscrpljenim, s tim prijevremenim podočnjacima, koji su prethodili pokusu."

Pri čitanju ovog književnog djela može međutim biti korisno podsjetiti se riječi profesora Solara koji je u svojoj Teoriji književnosti zapisao: "Književno djelo može zbilju opisati ili izraziti jedino u okviru neke književne konvencije. Književna konvencija pri tome i nije ništa drugo do upravo onaj temeljni postupak zbog kojeg prihvaćamo da jezik u književnosti ne razumijevamo kao bilo koji drugi jezik (...)." No pitanja su se nastavila: Nije li skandalozno da od Kineza traži da je zove kučka? Je li moguće da se jedno mlado stvorenje tako ponaša? Nije skandalozno, zaključili su neki, a ovo drugo – možda je istina, možda autoričina nadogradnja. Usput smo primijetili – njezin Kinez sve je samo ne okrutni bešćutni macho koji iskorištava mladu djevojku. On je na momente plašljiv, on je njeguje, on brine i strepi i na trenutke glumi gotovo očinsku figuru. Uostalom, taj se mladić još godinama neće oporaviti od njihovog rastanka. Jedan će glas jednostavno zaključiti: Ma, ljudi, ona je jednostavno svoja.

Nakon što smo se odmakli od te činjenične razine i propitkivanja što je, a što nije od svega toga doista doživjela Marguerite Duras te što je kroz svoju prozu nadogradila, bili smo se spremni zadubiti i u neke druge, možda još zanimljivije slojeve ovog djela. U nelinearnost naracije i što ju motivira (otkud najednom ta luda prosjakinja koju Duras provlači kroz nekoliko svojih djela?, zašto skačemo u Pariz između dva rata i epizodu s okupljanjima intelektualaca?), u promjene u rakursu pripovijedanja (koje će kliziti od ich-forme do trećeg lica jednine – "No nisu cipele te koje čine toga dana izgled male neobičnim i nepojmljivim", pa i nekog obiteljskog "mi" suprotstavljenog svemu ostalome, izvanjskome svijetu), u poetičnost autoričina pisanja, u retrospekcije i zoomove na pojedine slike i prizore, na koje će se autorica više puta vraćati.

To je prije svega prizor prelaska skele preko rijeke, prizor koji prerasta u simbol prelaska u odraslu dob, u puteno, u eros. Prvi put, na samom početku romana, taj će prizor biti samo naoko uzgred spomenut: "Da vam ispričam još nešto, petnaest i pol mi je godina. Skela prelazi preko Mekonga. Ta slika traje koliko traje i prijelaz preko rijeke. Petnaest i pol mi je godina, u ovom kraju nema godišnjih doba, nalazimo se u dugoj toploj zoni Zemlje, tu nema proljeća, nema obnavljanja." Ovo će Duras napisati nakon što se zadržala na opisu svoga prerano ostarjelog lica, za koje će joj, mnogo godina poslije, netko reći: "Poznajem vas oduvijek. Svi kažu da ste u mladosti bili lijepi, došao sam vam reći da ste za mene sada ljepši nego kad ste bili mladi, manje mi se sviđalo vaše lice mlade žene od ovoga sadašnjega, opustošenoga." Da, reći će jedan od glasova književnog kluba, to je lice poprimalo identitet Duras spisateljice, ono u sebi sadrži njezina iskustva i sve ono što je čini baš tom koja jest, onom koja piše; to lice zato mora nepobitno biti ispisano.

Nekima se Ljubavnik učinio i kao velika slika u koju je sve simultano upisano, kao neka verbalna freska bez linearnosti radnje. Na toj slici sve se prožima, sve je istovremeno prisutno. No ne bez polariteta. Jer polariteti su, primijetit ćemo, sveprisutni: plus i minus, jin i jang, istok i zapad, figure roditelja i figure sinova i kćeri, voda (ocean, rijeka, kiša, poplave, vlaga) i kopno, siromaštvo (ono materijalno ali i ono duhovno) i bogatstvo (ono materijalno i ono duhovno, koje autoricu možda nuka da u to svoje oskudicom obilježeno djetinjstvo posije sjeme svog budućeg spisateljskog poziva), "stranci" i lokalno stanovništvo, ženski i muški princip, komunizam i fašizam, autorica u godinama i djevojka koja je nekoć bila. I sama Duras, već će na prvim stranicama Ljubavnika napisati: "Priča moga života ne postoji. Nje nema. Nikada nije bilo središta. Nije bilo puta, crte. Postoje samo prostrani predjeli u kojima se pretvaramo da je nekoga bilo, ali to nije istina, nije bilo nikoga."

Zaokupit će nas i autoričino promišljanje pisanja, duhovnosti, smrti i besmrtnosti, strasti i ljubavi. "U trenutku kad je umro on, moj braco, sve je trebalo umrijeti s njim. I radi njega. Smrt, lančana, započinjala je od njega, djeteta." I nešto dalje: "Trebalo bi ljude upozoriti na te stvari. Poučiti ih da je besmrtnost smrtna, da ona može umrijeti, da se to dogodilo, da se to događa. Da se ona ne pokazuje kao takva, nikada, da je ona apsolutna prijetvornost. Da ne postoji pojedinačno, nego samo u načelu. Da neke osobe mogu skrivati njezinu nazočnost, pod uvjetom da o tome ništa ne znaju. Isto tako kao što neke osobe mogu otkriti njezinu nazočnost kod tih ljudi, pod uvjetom da nisu toga svjesne. Da je život besmrtan toliko dugo dok ga živimo, dok je na životu." Istočnjačke filozofije i duhovnost tako zasigurno nisu strane autorici, a njezin susret za Zapadom, primijetit ćemo, dogodio se ipak tek nakon djetinjstva obilježenog boravkom na azijskom kontinentu.

A što reći o pokusu s početka knjige? Ako se pokus sastojao u tome da zavede, da se poigra ljubavi s mladim Kinezom, je li on uspio? Može li se u pokusu ostaviti komadićak mladosti, a tijekom pokusa zaljubiti? Ljubav ne bi bila ljubav kad ne bi priređivala takva iznenađenja, pomislit ćemo. "Nije bilo ni daška vjetra i glazba se rasprostirala crnim parobrodom, kao nalog neba za koji se ne zna na što se odnosi, kao nalog Boga za koji se ne zna što sadrži. I djevojka se uspravila kao da će se sada i ona ubiti, baciti se u more, i nakon toga je zaplakala jer je mislila na muškarca iz Cholena i odjednom više nije bila sigurna da ga nije voljela ljubavlju koju nije razabrala jer se ona u toj priči izgubila poput vode u pijesku, a koju je tek sada ponovo pronašla, upravo u tom trenutku kad se glazba prebacila preko mora."

Ostali smo daleko od pronicanja svih slojeva značenja romana Ljubavnik o kojemu se rasprava, s predviđenih sat vremena, produžila na puna dva sata. Zaključit ćemo tek da je ova knjiga pisana iz trbuha vjerojatno zaintrigirala na milijune čitatelja baš zato što u konačnici nudi nebrojena čitanja, a svojom univerzalnošću nadilazi razinu činjenica i dopire do nas kao vrhunski poetski roman koji, pri svakom novom čitanju, propušta čitatelja u neki svoj dotad neslućeni sloj.

***

Za svoje druženje 30. svibnja Booksa Book Club odabrao je knjigu Pjevač u noći (Sandorf, 2016.) jedne od vodećih hrvatskih spisateljica Olje Savičević Ivančević

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.