Povratak u majčinu utrobu

John Banville, Svjetlost iz davnine (Fraktura, Zagreb, 2014.; S engleskog prevela Mia Pervan)

U početku bijaše majčina utroba. Iz nje je izašao maleni Alex, koji je redom sretao Meg, lutkicu s tavana, pa gđu Gray, majku njegova najboljeg prijatelja Billyja, pa njegovu sestru Kitty, pa nakon nje Lydiu, ženu koja će mu roditi Cass, kćerku koja će poginuti u Italiji, a koju će, na neki uvrnuti način, zamijeniti Dawn, rastrojena kolegica glumica. 

Ovaj je popis, iako nepotpun, okosnica pripovjednog košmara u koji nas uvlači John Banville, jedan od najvažnijih suvremenih irskih pisaca. Banville je 2005. dobio Bookera za roman More, kladionice su mu svojevremeno davale neke (doduše male, u omjeru 40:1) šanse za Nobela, a upravo su Svjetlost iz davnine kritičari s punim pravom nazvali njegovim remek djelom.

Pripovjedna svijest koja veže sve gore navedene djevojke, dame i gospođe u jednu jedinstvenu priču je Alexandar Cleave, sad već ostarjeli kazališni glumac. O pripovijedanju o sebi, svojim mukama i svom prošlom ja – 'ja' u stalnom na(e)stajanju – kaže: "Uspomene što ih izdvajam (…) mogu se činiti nezaobilaznima (…), ali one su nasumce odabrane; možda jesu reprezentativne, možda čak neobično zanimljive, no ipak su odabrane nasumce." 

Dakle, ništa novo, selekcija se naglašava kao literarni postupak, a od cjelovitosti se sjećanja odustaje praktički i prije nego što je prisjećanje počelo. Isto tako na samom početku, manirom vrsnog pisca kraćih formi, Banville u Alexova usta stavlja sljedeću (prvu) rečenicu: "Billy Gray je bio moj najbolji prijatelj, a ja sam se zaljubio u njegovu majku." - koja ima potencijala, ako se bude dovoljno radilo na kanonizaciji ovog teksta, postati jednako poznatom kao Tolstojeva iz Ane Karenjine, Joyceova iz Uliksa ili Krležina iz Povratka Filipa Latinovicza.

Kako proces čitanja odmiče, postaje sve jasnije da Cleave ima velikih problema s evociranjem uspomena. Tome je tako iz više razloga. Jedan je taj što je od središnjeg događaja kojeg prepričava, a to je afera koju je kao petnaestogodišnjak imao s gđom Gray, prošlo pola stoljeća. Međutim, nedoumice i rupe u sjećanje bujaju u tolikoj mjeri da je očito da one tu nisu slučajno, tj. da nisu samo puka naznaka onog što vrijeme radi čovjeku – one postaju odraz pripovjedne težnje uspostavljanju rastrojenog identiteta.

Naime, Alex je cijeli život proveo glumeći u kazalištu, dakle cijeli je život bio netko drugi, i od toga je živio. Kao što je nekad gđu Gray, kako sam kaže, otkrivao kroz sebe, isto tako na vidjelo izlazi u kojoj mjeri taj proces vrijedi i u obrnutom smjeru. Njegov je slučaj specifičan utoliko što se radi gotovo isključivo o ženama (dok se, primjerice, pripovjedačev otac spominje na jednom jedinom mjestu). 

Bilo da se radi o njegovoj majci, kćerki ili bilo kojem iz niske ženskih likova iz romana, one našem pripovjedaču nikad nisu samo prijateljice, kolegice, kćerke ili ljubavnice: one su uvijek sve od toga pomalo, uz obaveznu dozu majčinskog. Upravo bi taj element trebao jamčiti kakvu takvu egzistencijalističku sigurnost u ovom nestabilnom svijetu. Međutim, nikakve sigurnosti tu nema. 

Kao što je poznati srpski bard Bora Čorba napisao: "Majko širi noge obadvije/ Da se vratim gde sam bio prije", tako i stari Alex uzvikuje svoj retorički vapaj duž cijelog romana. Svjestan koliko je to uzaludno, istovremeno traži i druge načine da se koliko-toliko zbroji: sastavlja sjećanja, iznova se suočava s traumama, manirom vještog pisca krimića (kurioziteta radi spomenimo da ih je Banville, pod pseudonimom Benjamin Black, dosad napisao osam komada) gradi napetost, krajnje erotizirano i lirično opisuje prirodu, godišnja doba i svakodnevicu priobalnog mjesta kojem se ni imena ne zna (jednom prilikom označeno kao Ultima Tule, što je u srednjovjekovnoj geografiji bio naziv za mjesto onkraj poznatog svijeta).

Vrlo ritmično izmjenjuje pripovjedni i doživljajni svijet, čas ih spaja tamo gdje za tim ima potrebe, čas ih razdvaja, dajući u svemu tome prostora skepsi i autorskom komentaru već napisanog, upravo ispisivanog, već proživljenog i upravo proživljavanog. 

U sjajnom prijevodu Mie Pervan, s preciznim i nenametljivim kulturološkim opaskama koje čitatelju ne-anglistu uvelike olakšavaju užitak, imamo priliku vidjeti kako vrhunski pisac, što Banville zasigurno jest, naoko opušteno i lako, ali ustvari vrlo pomno i promišljeno, omogućava svom pripovjedaču da se skloni, kad već ne može u toplinu majčine utrobe, na drugo najsigurnije mjesto na svijetu – u jezik. 

Ivan Tomašić
foto: Ultima Thule