Naslov knjige: Anatomija jedne pobune
Autor knjige: Javier Cercas
Prevoditelj: Silvana Roglić (španjolski)
Izdavač: Fraktura (Zaprešić)
Godina izdanja: 2014.
Još jedni izbori su za nama. Kandidati su napravili dva đira po televizijama i na sučeljavanjima ponavljali uvijek iste rečenice. Sučelili su se i na radiju, pa navečer istog dana opet na televiziji. Prije toga, sa svojim stožerima, obišli su svaki kutak zemlje, kuhali na javnim mjestima, rukovali se i čavrljali s kumicama na tržnicama, dizali dječicu u zrak, slikali se s ljudima i dakako – obećavali bolji život i blagostanje za sve.
Zamorno je to, ali politika je strast, a političari su već godinama jedine prave zvijezde čiji se život odvija pred kamerama, fotoaparatima, diktafonima i mikrofonima. Svaki mjesec možemo pratiti rezultate istraživanja njihove (ne)popularnosti. I tako je to posvuda. Obama i Putin danas, Berlusconi i Bush jučer, veće su zvijezde od svih onih glumačkih zvijezda koje će za manje od mjesec dana prodefilirati crvenim tepihom u noći dodjele Oscara.
Neuspjeli pokušaj državnog udara 23. veljače 1981. u Španjolskoj se pamti kao jedan od ključnih događaja u novijoj povijesti zemlje. Tog dana, u dvorani Zastupničkog kongresa, u 18:23, traje glasovanje o imenovanju Leopolda Calva Sotela predsjednikom vlade i nasljednikom Adolfa Suáreza – prvog premijera koji je nakon razdoblja vladavine diktatora Franca izabran na demokratskim izborima.
U tom trenutku Suárez je još samo vršitelj dužnosti premijera - ostavku je podnio 25 dana ranije. Victor Carrascal čita imena zastupnika i oni daju svoj glas za ili protiv, ali svi znaju da Sotel ima natpolovičnu većinu i da će biti izabran. Samo nekakav suludi događaj mogao bi spriječiti Sotela da kroz nekoliko minuta ne zasjedne u premijersku fotelju.
Čudesni obrati rijetko se događaju, ali 23. veljače nije bio jedan od onih dana kad sve ide prema očekivanjima. Val uznemirenosti najednom se širi zastupničkim redovima i Carrascal prekida s prozivanjem zastupnika. Želi znati što se događa. Kamere državne televizije koje prate zasjedanje bilježe ulazak uniformiranog vratara u dvoranu. Čuju se kratki povici i u tom trenutku, s pištoljem u ruci, među zastupnike ulazi pukovnik Antonio Tejero.
Tišina! Mirujte svi! – čuje se. Nova naredba glasi: Svi na pod!
Zastupnici u dvorani bez pogovora poslušaju. Nakon prvog hica, slijedi još jedan, a potom i rafalna paljba. Dok se ovo odigrava, samo tri čovjeka nisu na podu. To su još uvijek aktualni premijer Adolfo Suárez, njegov zamjenik general Guttiérez Mellado i prvi čovjek komunističke partije Španjolske Santiago Carillo. Njih trojica ostaju prkositi novonastalom košmaru.
U Anatomiji jedne pobune Javier Cercas zamrznut će kadar na ovom mjestu i pokušati rasplesti zamršene životne priče trojice ljudi koji svojim ponašanjem 23. veljače kažu – ne.
Politika je, ponovimo, strast, opsesija, politika je opaka igra u kojoj se igra za najveće uloge. I dok generala Mellada na prkos i ljutnju ipak tjeraju instinkti profesionalnog vojnika, Suárez i Carillo prekaljeni su političari koji instinktivno prepoznaju trenutak. Za razliku od velike većine drugih kojima je vlastiti život ipak važniji, njih dvojica kao da odmah vide i širu sliku – ono što se u tom trenutku događa, bez obzira na ishod, završit će sutra na naslovnicama svih svjetskih dnevnih listova.
23. veljače 1981. urezan je u kolektivno sjećanje Španjolaca kao što je 22. studeni 1963. urezan u svijest svakog Amerikanca. Javier Cercas, za razliku od mnogih prije njega, pristupio je ovom povijesnom događaju na drugačiji način. Osim analize samog udara, njegovih uzroka i posljedica, on veliku pažnju posvećuje svim važnim sudionicima, njihovim naoko zamršenim međusobnim odnosima. Cercasa zanimaju različite životne putanje koje će svakoga od njih na koncu dovesti do dana pobune.
Anatomija jedne pobune povijesna je knjiga, mješavina biografija i na kraju, kako i sam autor navodi,
Anatomija je i roman iako u njemu nema ni jedne riječi koja je fikcionalna. Roman je po formi, ali i po tome što je središnje pitanje romaneskno, odnosno moralno. Problem je, dodat će Cercas
u razgovoru za Booksu, što se ne možemo dogovoriti što jest roman, a što nije i ne može biti.
Ostavimo to vrlim književnim teoretičarima. Štogod Anatomija bila, roman, povijesno štivo ili oboje i još mnogo toga, riječ je o djelu istinskog majstora koji spaja najsitnije krhotine jednog fascinantnog događaja nudeći nam kao bonus i brojne druge priče iz razdoblja u kojemu je Španjolska iz sumračnog i mučnog frankizma iskoračila u demokratsko društvo.
Preporuka najširem krugu čitatelja, a osobito ljubiteljima povijesti, političkih trilera, pa i pripadnicima domaćih političkih elita kojima će naročito biti zanimljiv dio u kojemu Cercas pripovijeda o onome što se događa kad se napokon ugase svjetla reflektora.
